Biljana Krstić priča o svom bendu Bistrik sa kojim će 15. jula otvoriti ovogodišnje izdanje Barskog ljetopisa, kao i o tome kako se etno i tradicionalna muzika kotira na ovim prostorima.
Već dvije decenije Biljana Krstić kroz rad sa svojim Bistrik orkestrom njeguje tradicionalnu muziku sa prostora Balkana. Prvi album objavili su 2001. godine i od tada su kroz pjesme uspjeli da spoje tradicionalnu etno muziku, a kapela pjesme i etno prizvuk sa elementima improvizacije i savremenim aranžerskim pristupom. Njihov cilj je da folklor pretoče u savremenu umjetnost, a davanjem modernog zvuka rijetko izvođenim i često neobjavljenim temama izvorne muzike Balkana oni predstavljaju autentičan doprinos domaćoj i svjetskoj kulturnoj baštini.
Sve te pjesme koje je objavljivala na albumima, Biljana je pažljivo skupljala godinama, a trudila se da kroz svoj rade ne predstavlja samo one numere koje publika zna, već da kroz istraživanje i dođe do novih melodija. Sa svojim bendom imala je priliku da radi i primijenjenu muziku, a najbolje je prošla upravo muzika iz filma “Zona Zamfirova”.
Biljana i Bistrik orkestar u Crnoj Gori nijesu nastupali nekoliko godina, pa će ljubitelji tradicionalne i etno muzike uživati na njihovom koncertu u Baru koji je zakazan za 15. jul, a ujedno ovim događajem biće otvoren ovogodišnji Barski ljetopis.
O etno muzici na prostorima Balkana, ali i u svijetu, Biljana Krstić priča za “Vijesti”…
Vašim koncertom otvara se Barski ljetopis. S obzirom na iskustvo, broj pjesama, albuma, koliko je teško sastaviti program od dva sata, a da makar većina onih koji dođu na koncert budu zadovoljni?
Kada pravimo koncertni program, razmišljamo o mnogim elementima koji su ključni za uspješan nastup. Svakako je veoma važan odabir pjesama, trudimo se da veći dio programa čine pjesme koje tjeraju na pokret, ali je takođe važno da i od sporijih pjesama budu one atraktivne za pjevanje i koje slove za hitove poput: ‘Dimitrije sine Mitre’, ‘Jovano Jovanke’ … iz iskustva znamo da pjesme ‘Čaje šukarije’, ‘Puče puška’, ‘Rum du dum’, ‘Niška banja’, publika mnogo voli i obično i pjeva sa nama na koncertima. Program prilagođavamo i prostoru, jer kada je otvoren prostor nekako više idu pjesme u ritmu, a posebno vodimo računa o dinamici, da koncert bude protkan i brzim i sporijim pjesmama.
U Bosni i Hercegovini imamo dosta muzičara koji kroz svoj rad njeguju zaostavštinu, a uspjeli su da nametnu da se sevdah sluša i u svijetu. Vi ste među prvima takav projekat pokrenuli u Srbiji. Koliko se prije svega kod nas, a onda i u svijetu promijenila svijest publike o tradicionalnoj muzici?
Svjetska muzička scena je još davne 1983. godine krenula u ozbiljnu kampanju sa tradicionalnima muzikama svijeta.
Nastale su specijalizovane emisije koje su promovisale tradicionalnu muziku raznih naroda, isto se to desilo i sa magazinima koji su bili specijalizovani za World music, poput engleskog “Songlinesa” koji je danas najuticajniji časopis za svjetsku tradicionalnu muziku. Danas je World music najmoćnija muzička industrija. Znači, oni su uradili puno da se tradicije raznih naroda predstave svijetu u najboljem svjetlu. Iz iskustva znam, kada gostujem sa Bistrikom na svjetskim festivalima, publika odlično prepoznaje zvuk Balkana i veoma voli i postuje tu muzičku matricu.
World music scena u Srbiji, pojavila se još 1982, sa radovima Lale Kovačeva, Mališe Draškocija, Miloša Petrovića… kasnije tamo 2000. godine nastaje bogata domaća muzička scena vrsnih muzičara koji se bave stilizacijom tradicionalnih pjesama i postižu veoma dobre uspjehe i kod nas i u svijetu. Spisak muzičara je dug kada bih krenula sa nabrajanjem, dovoljno je samo reći da su se najbolje pozicionirali na svjetskoj sceni trubački orkestri i oni su veoma atraktivni na sceni, ali podjednako su u tom nivou i bendovi i solisti romske muzike.
Danas se dosta promijenila slika, neki divni muzičari su nas napustili, ponekad imam utisak kao da je sve malo stalo, nedostaje podrška kulturnih institucija i države da se ono što je najvrjednije u muzici sačuva i pokaže svijetu. Veliki su troškovi kada su u pitanju gostovanja i tu se uglavnom svi sami snalazimo za putovanja na festivale, ali nije samo to problem… Moralo bi da se ozbiljno poradi na promociji našeg etnomuzikološkog nasljeđa u svijetu.
Portugal ima Fado, Češka Polku, Irska muzika je takođe veoma popularna u svijetu. Zašto se mi toliko “stidimo” naše tradicionalne muzike?
Nažalost tradicionalna muzika, kod nas nije dobila zasluženi prostor u medijima i niko ne vodi računa o tome niti pravi razliku između izvornih, tradicionalnih, komponovanih pjesama u narodnom duhu, turbo folka… Potrebna je, ponoviću, podrška države i kulturnh institucija da se muzički folklor ovih prostora podrži sa njihove strane. Mnoge zemlje kontinuirano to rade i imaju odličan plan i program promovisanja njihovog tradicionalnog nasljeđa.
Posljednjih godina nastalo je i nekoliko orkestara u svijetu poput, recimo, Fishtank Ensemblea, pa Barcelona Gipsy balKan Orchestra koji njeguju muzičku zaostavštinu sa prostora Balkana. Mogu li stranci da dočaraju tu balkansku emociju i muziku uopšte na pravi način?
Tradicionalna muzika je neiscrpan izvor i inspiracija za svaki vid obrade domaćim i stranim muzičarima, o tome govore podaci velikog broja svjetskih izdanja. To što je neko stranac ne znači da će loše uraditi tradicionalnu muziku Balkana. Meni je uvijek posebno uživanje kad čujem da neki umjetnik obradi pjesmu iz tradicije koja nije njegova i kada je izvede na svoj način.
Prošle godine Damir Imamović je dobio priznanje The Best of Europe britanskog muzičkog magazina Songlines, album “Zavrzlama” Divanhane ocijenjen je kao najbolji u prvoj polovini 2022. godine panela vodećih radijskih autora World music programa u Evropi – WMCE. Kako se kotira narodna muzika Srbije, koju Vi kroz svoj rad njegujete?
O Bistriku se već sve zna, iza nas su mnogobrojni koncerti, gostovanja, festivali, turneje širom svijeta, kao i brojne domaće i međunarodne nagrade. Ponosna sam što je moja grupa uspjela da se u ovih 20 godina pozicionira na svjetskoj World music sceni i da pokaže da pored trubačkih orkestara i romske muzike postoji i veoma atraktivna vokalna tradicija iz naše zemlje. Na samom početku karijere Bistrika, ljudi na inostranim festivalima su nas često pitali gdje su nam trube (smijeh), ali posle koncerata su imali samo riječi hvale i što je takođe važno, dosta su se raspitivali o pjesmama koje smo izvodili.
Uzbudljiva, osobena muzička, interpretativna i poetska antologija srpskih prostora i Balkana već je prepoznata od Evrope i svijeta. Ovo o čemu sam pričala je jedan primjer individualnog uspjeha u inostranstvu i takvih primjera ima još. Mislim da je došao red da se i kod nas poprave stvari, da se konačno udruže država i kulturne institucije kako bi na pravi način, i po ugledu na druge zemlje koje su to davno uspješno uradile sa svojim tradicijama, promovišu ljepotu našeg muzičkog folklora. Što se tiče situacije u našoj zemlji, svi znamo koliko je teško održati se na ovakvoj šarenoj muzičkoj sceni, kada samo jedna muzička matrica ima prostora u svim medijima. Podrška je neophodna, da bi ova vrsta muzike mogla da živi i da bude na zasluženom mjestu, koje joj pripada na svjetskoj muzičkoj pozornici.
Mi, makar u Crnoj Gori, nemamo ni toliko muzičkih emisija u medijima gdje se promoviše muzika kakvu Vi njegujete. Većina izvođača do publike dolazi putem Interneta koji je pretrpan hiperprodukcijom. Ipak, iz ugla nekoga ko je decenijama na muzičkoj sceni, je li lakše bilo nekad kada ste morali imati kvalitet, ili danas kada je dovoljno da pjesmu objavite na netu doći do publike?
Razvoj tehnologije, neminovno zahtijeva i uslovljava brojne promjene. Svakako smo svjesni koliko je ranije bio kvalitet dovoljan da se prepozna i da se samo tim sredstvom pravi uspješna karijera, a danas je sve senzacija a i tehnologija je donijela brzi i lakši način da se dođe do publike upravo preko raznih platformi i mreža koje su dostupne svima.
Autor: Marija Vasić