U srijedu veče, 4. marta, u sali Doma kulture u Baru, u sklopu treće Zimske scene „Barskog ljetopisa“ odigrana je predstava „Greta, stranica 89“ produkcijsko ostvarenje Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Saveza dramskih umjetnika Vojvodine, u režiji Borisa Liješevića.
Po tekstu njemačkog pisca Lica Hibnera (Lutz Hübner) i prevodu Jovana Ćirilova, ovaj pozorišni komad bavi se komplikovanim odnosima reditelja i glumca, reditelja i teksta, kao i glumca i teksta. Sastavljen je od osam priča od kojih svaka otkriva jedan tip glumca i reditelja a za osnovnu je uzeo stranicu 89 iz Geteovog „Fausta“ i uokvirio je odnosom reditelj – glumac u svim mogućim oblicima.
Maestralni dvojac Đuričić – Isaković na scenu je donio ravnopravno po devet različitih likova i otkrio publici dio onoga što se zapravo iza kulisa dešava u samom procesu stvaranja jednog pozorišnog komada. Đuričićeva kaže da su se u predstavi pronalazile brojne kolege, ali da je to priča o svima, bez obzira na posao koji obavljaju:
„Mnogo puta su ljudi prilazili i govorili, znam tačno – to sam ja, ili to je taj reditelj, ali zapravo nije to niko konkretno, to je skup našeg dugogodišnjeg iskustva, a kada se ljudi prepoznaju onda je to dobro. Za sve godine igranja ove predstave ljudi su znali da gledaju 12, 13 puta i to nije publika iz posla, već ljudi koji nemaju veze sa pozorištem i govore kako se prepoznaju u ovim odnosima. Ti odnosi su prepoznati i kao šef – sekretarica, šefica – mladi saradnik, što znači da to prevazilazi tu neku priču o pozorištu, i postaje univerzalna priča o međuljudskim odnosima“, kazala je glumica i dodala da je velika prednost raditi sa suprugom: „Od prvog našeg zajedničkog posla uvijek je bilo prednosti u zajedničkom radu. Mi smo se prvo i prepoznali na tom profesionalnom planu, pa tek onda na ovom drugom, i uvijek smo beskrajno cijenili ono što ovaj drugi radi, i tako je i dan danas. Nama je to mnogo lako jer postoji veliko razumijevanje.“
Đuričićeva u posljednjih nekoliko mjeseci iza sebe ima dvije uspješne premijere, i nada se da će barska publika imati prilike da ih gleda predstojećeg ljeta. Partner na sceni, ali i u životu Boris Isaković nebrojeno puta je barsku publiku nasmijao do suza, i još jednom pokazao zašto važi za velikana srpskog glumišta. Tome u prilog ide i činjenica da je svoje glumačke bravure imao prilike da pokaže i u engleskom filmu „Last Christmas“, u kom je igrao rame uz rame sa Emom Tomson, jednom od najnagrađivanijih engleskih glumica i scenaristkinja zrelije generacije, i Emiliom Klark, poznatoj po vodećoj ulozi u TV spektaklu „Game of Thrones“. Do te saradnje dovele su ga, kako kaže, godine rada i iskustva:
„Jasna i ja smo već nešto radili u Holandiji, film „Muškarci ne plaču“ i još par nekih filmova, već ima nešto iza nas, a imamo i godina. Onda je stigao poziv od kasting direktorke iz Londona, dopao sam im se u jednom filmu, i onda su krenuli kastinzi, jedan, drugi, treći, i eto prošao sam. Ja inače rijetko i idem na kastinge, jer već nas u regionu i znaju, ali raditi sa Emom Tomson je jedna velika stvar i veliko iskustvo za mene“, kazao je glumac.
Na nedavno završenom Berlinalu, film „Otac“ Srdana Golubovića osvojio je dvije nagrade, a Isaković je u njemu ostavio zapaženu ulogu. Kaže da su kritike berlinske publike i žirija bile zapanjujuće dobre, te da će ga uskoro u bioskopima gledati publika širom regiona:
„Ja sam sve filmove radio sa Srdanom Golubovićem, čak i u filmu „Klopka“ gdje sam imao najmanju ulogu, Srdan me zvao i rekao: „Ajde da jednog dana kada budemo sumirali karijere mogu da kažem da smo ti i ja u svakom filmu zajedno radili.“ Ovo je ozbiljnija uloga rekao bih, jedna protivteža glavnom liku koji igra sjajni Goran Bogdan, i kritike koje su bile zapanjujuće dobre za tako jedan veliki festival kao što je Berlinale, i mislim da je FEST imao sreću što je baš tim filmom otvoren“, kazao je Isaković i dodao da bi volio da barska publika dobije priliku da vidi novu predstavu „Zašto je poludeo gospodin R“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta.