Publika je posljednjeg aprilskog četvrtka, na zimskoj sceni Ljetopisa, imala priliku da uživa u sjajnoj igri Jasne Đuričić i Milice Stefanović, koje su tumačile uloge u predstavi „Prst“, odigranoj 26. aprila u Dvorcu kralja Nikole. Koprodukcija Bitef teatra i Heartefacta, izazvala je kod prisutnih smijeh i suze, i u konačnom, zadovoljstvo odgledanim, bez obzira na gorčinu koju priča donosi gledaocu.
Na sceni su, dakle, dvije žene – svekrva i snaha, koje su supruga, odnosno sina, izgubile u posljednjem ratu koje je zadesio naše prostore. Kako je radnja smještena u kontekst tradicionalne albanske porodice na Kosovu, akcenat se stavlja na tradicionalni običaj da snaha, iako je prošlo više od deset godina od nestanka njenog muža, i dalje nema pravo na sopstveni izbor, privatni život ili mogućnost da započne novi. Ona je i dalje „pripada“ muževljevoj porodici, koja za nju bira i o njoj odlučuje prije negoli ona sama. Situacija se, u ovom komadu dodatno komplikuje, usljed činjenice da cijelu porodicu čine samo snaha i svekrva, koje su u stalnom sukobu. Ipak, tumačenje teksta ne zadržava se na tom nivou. Njime je problematizovan položaj žene u tako tradicionalnim i rigoroznim okvirima porodičnog života.
Ovaj tekst je univerzalan. U tome se krije njegova veličina. Divno da se bavite nečim univerzalnim, polazeći od 
lokalnog. Gdje god da je igramo, imamo upravo tu vrstu prepoznavanja. Mnogo ljudi čak i ispusti tokom predstave mesto dešavanja radnje. Nekada misle da je to u Srbiji, nekada u Crnoj Gori, neko shvata da je na Kosovu. To je stoga što je uhvaćena ta glavna stvar o položaju žene danas u svetu. Možda neko misli da to pripada nekim davnim vremenima i da se ne tiče nas urbanih žena, iz grada. Nije baš tako. Zato je i koncept predstave takav da mi sedimo bez kostima. Zapravo smo obje igrajući preispitivale kakve veze ta žena ima sa nama. Ima mnogo, kazala je glumica Jasna Đuričić.
Lik svekrve kog Jasna Đuričić maestralno tumači, s početka se upoznaje kao surova žena nepokolebljivih principa, mučiteljka, koja smatra da je snaha stranac u životu njenog sina, koji ne polaže pravo ni na ljubav, ni na odlučivanje. Ipak, kako komad odmiče, ona nam se ukazuje kao žena-stradalnik, žena koja je cijeli život provela pateći, trpeći, ćuteći, podnoseći osude i nasilje. Predstava je zanimljivija utoliko u koliko se posmatraju pomenuta rediteljska rješenja. U realističnoj, mada minimalističkoj scenografiji, glumice se ne kreću, već isključivo sjede, čak sa tekstom u rukama. Njihov adut tako nije pokret, ali jeste izgovorena i snažna riječ, mimika, energija koju sugestivno razmjenjuju.
Ja sam sada u godinama, u kojima je već dosta toga iza mene. U tom smislu, ovo su za mene poslastice. Često se dogodi, recimo, da u klasičnim predstavama u tom smislu – onim u kojima imamo i kostime i scenografiju i dinamično kretanje, gledaoci izađu mrtvi hladni iz sale. Dakle, to samo po sebi ne znači ništa, ako suština i sadržaj nisu osvojeni. I to nije lako. Ja se zato više i umorim posle ovakve predstave, nego igrajući onu u kojoj imam prostora i krećem se više, dodala je Đuričić.
Postupak se usložnjava promjenama perspektiva. Tako iz pozicije svekrva-snaha, glumice naizmjenično svoje likove smještaju u druge situacije: snaha – agent prodaje nekretnina, svekrva – psiholog, što za funkciju zapravo ima portretisanje njihovih karaktera, bliskije i intimnije nego što im je to dozvoljeno kad se obraćaju direktno jedna drugoj.
To je došlo sa tekstom. Sećam se i ja svojih prvih reakcija na te scene. Predstava kreće prikazujući dve žene u sukobi i odjednom imate totalno izmeštanje u njihove fantazije. One su zanimljive zato što govore u tim ultimativnim željama tih žena – jedna želi da konačno ima svoje parče prostora koje može da uredi kako hoće i da ima priliku da bira porodicu, a druga da progovori sve što želi, a nema ni kome, ni gde, niti je ikad iko pitao. I to je odlična kontra i aktivnoj i pasivnoj agresiji koje te dve žene razmenjuju, objasnila je Milica Šćepanović, koja je tumačila ulogu snahe.
Koprodukciju Bitef teatra i Heartefact fonda kao autorka potpisuje mlada prištinska dramska spisateljica Doruntina Baša, a kao rediteljka Ana Tomović.