Produkcija Kraljevskog pozorišta Zetski dom, predstava „Dokle pogled seže“, koju je režirao Arpad Šiling biće odigrana na Barskom ljetopisu u ponedjeljak 07. avgusta u Starom Baru, sa početkom u 21:30h. Karte su u prodaji, a cijena iznosi 5 eura.
Kraljevsko pozorište „Zetski dom“
Reditelj: Arpad Šiling
Dramaturgija: Bence Biro
Prevodilac, saradnik-dramaturg: Kata Đarmati
Kompozitor: Nina Perović
Asistent reditelja: Mirko Radonjić
Igraju: Varja Đukić, Dejan Đonović, Aleksandar Gavranić, Srđan Grahovac, Dušan Kovačević, Jelena Simić, Zoran Vujović i Nada Vukčević
Direktor: Slobodan Božović; Umjetnički direktor: Lidija Dedović; Šef produkcije: Đorđe Dragićević; Organizator: Nataša Božović; Tehničko vođstvo: Đani Milačić; Šef scene: Aleksandar Anđelić; Majstor svjetla: Dragan Sjekloća; Dekorater: Goran Radović; Garderoberka: Stana Vuković; Bife: Lidija Kasom; Fotograf: Duško Miljanić; Dizajn: Ozana Brković.
O predstavi
„Ovo nije specifično crnogorska priča. Iako se služimo toponimima, ne možemo je povezati ni isključivo sa Balkanom. Koristeći se iskustvima i ličnim doživljajima glumaca, kao i mojim iskustvima iz Mađarske i Evrope, pričamo priču o nekoj vrsti istočno-evropljanstva, kao generalnom životnom osjećaju.
Predstava je rezultat zajedničkog autorskog rada. Ponudio sam situacije i karaktere, a glumci su improvizovali na zadate teme. Te improvizacije smo zapisivali, prerađivali, štrihovali i na kraju postavljali na scenu. Glumce sam ohrabrivao da se umjesto na svoje glumačke instinkte koncentrišu na konkretne situacije, da umjesto pozorišnih opštih mjesta grade situacije iz sebe i doživljavaju lične unutrašnje priče.
Glumci u predstavi koriste lična imena, mada je očigledno da ih ne možemo poistovijetiti ni sa jednim od likova. Njih osmoro igraju 25 različitih karaktera, od radnika do ministra. Svi do jednog su kompleksni likovi, ispunjeni nadama i strahovima. Oni sanjare i kroje planove, iako nijesu sposobni da procijene što je realnost. Ne mogu da stanu na svoje noge i zbog toga svi očekuju nešto od drugoga, pomoć ili rješenje, ali na kraju ipak ostaju sami sa svojim patnjama. Izuzetno jako mogu i da se smiju i da plaču, samo što djelujući ne čine ništa: nijesu u stanju da donesu prave odluke. Govor postaje sredstvo samoopravdavanja. Sve više i više se udaljavaju od realnosti – i baš to ih čini tako realnim. Kao u nekoj drami Čehova. Određeni motivi mogu nas podsjetiti na njegov Višnjik ili na Liliom Ferenca Molnara.
Tokom zajedničkog rada sve vrijeme smo se fokusirali na ljudsku ranjivost, u nadi da autorefkleksija može da nas učini jačim. Lično smatram najvažnijim da poslije predstave pokrenemo razgovore o temama koje smo obrađivali na sceni.“
Arpad Šiling, reditelj
Riječ dramaturga
„U centru pozorišnog interesovanja Arpada Šilinga trenutno stoji jedna stvar: glumac. U ovom slučaju ne koristi dekor, kostim, čak ni svjetlo. Glumac je u fokusu, i priče koje nam glumci pričaju. I uređen tekst koji je nastao tokom improvizacija, zbog svoje svakodnevnosti i neposrednosti, odiše posebnom estetikom. U predstavi Dokle pogled seže pozorišnu čaroliju ne treba tražiti u vizualnosti, već u zajedničkom bivanju. Gledanje Šilingove predstave zahtjeva svjesno i aktivno prisustvo.“
Bence Biro, dramaturg
Riječ kritike
“Okosnicu predstave čine glumačke improvizacije na rediteljski zadate situacije i karaktere, pa su tako mnogobrojne opštije teme i pod-teme, kao što su brutalnost (post)kapitalizma, višestruko pogoršana u kontekstu 
mutne tranzicije – vladavine bezakonja, manipulativnih privatizacija, „investicija“ i otimačina, nezaposlenosti, siromaštva, devastacija i „kultivizacija“ prirodnih resursa, represivnih patrijahalnih matrica i sl. dojmljivo prelomljene kroz lična iskustva glumaca. Ovaj složen i promišljen idejni plan izvedbe, u skladu sa pseudodokumentarističkom dramaturgijom (dramaturg Bence Biro, saradnik Kata Đarmati), posredovan je svedenim, asketskim scenskim jezikom. (…)
Dragocjenost izvedbe nalazi se i u svestranom osvjetljavanju i propitivanju tema kojima se bavi, u stalnom mijenjanju vizura i perspektiva. Društvo kojim „vedre i oblače“ bahati političko-ekonomski moćnici jeste trulo i degenerisano, ali to isto društvo i čine brbljivci i ljenjivci koji bi „’leba bez motike“, oni koji sebično ostavljaju bližnje na cjedilu, oni koji ne žele da ponesu odgovornost ni za šta, oni koji se poslušnički ponašaju kao ljudi-miševi, oni koji matricu bahatog, ponižavajućeg, nasilničkog odnosa predstavnika institucija sistema prema njima samima, prenose dalje, ugnjetavajući na sličan način podređene i slabije od sebe,… Scene nemaju razjašnjenje, niti predstava u cjelini nudi jednoznačne odgovore, jer dubinama koje se otvaraju, puko objašnjenje nije dovoljno. „Dokle pogled seže“ naizgled jednostavno, bez velikih gestova, povišenih tonova, i „figa u džepu“, a prostudirano i minuciozno, bavi se društveno aktuelnim temama.”
Maja Mrđenović, Peripetija.me
Reditelj
Mađarski reditelj Arpad Šiling veliko je ime evropskog teatra, o čemu svjedoče najvažnija priznanja među kojima su nagrada Stanislavski u Moskvi 2005, najveće priznanje države Francuske – Legija časti koju mu dodjeljuje Ministarstvo kulture Francuske 2008. godine, kao i nagrada Catalyst, koju je Šilingu i njegovom pozorištu Krétakör dodijelila organizacija transit.hu kao dijelu Evropske Pozorišne Nagrade u novoj kategoriji Pozorišnih realnosti izmedju 2009. i 2011. godine.
Arpad Šiling je umjetnički direktor Krétakör pozorišta koje je osnovao 1995, iste godine kad je i počeo studije režije na Akademiji za pozorišnu i filmsku umjetnost u Budimpešti. Dobivši poziv od Gábora Zsámbékija, direktora svjetski poznatog teatra Katona József, od 1998. do 2000. bio je gostujući režiser u tom pozorištu. Nastupao je sa Čehovljevim komadom Platonov 1999. sa studentima Nacionalnog Pozorišta Strazbur, izvodeći komad na Festivalu Evropske Unije Teatra. Tada dobija nagradu kritike Mađarskog pozorišta u kategoriji “budući – dolazeći profesionalci”, između ostalog i za produkciju Državni neprijatelj István Tasnádi u pozorištu Katona József. Nakon što je nekoliko puta odbio ponudu da se priključi institucionalnim teatrima, zajedno sa menadžerom za kulturu Mátéom Gáspárom, vratio se u pozorište Krétakör. Amblemski komad koji je obilježio njihov rad je Čehovljev Galeb, koji je premijerno izveden 2003.
Od 2008. do 2011. radio je kao umjetnički direktor na nekoliko kulturnih i obrazovnih programa u Mađarskoj i u inostranstvu. Bio je gostujući predavač 2006. u Parizu na Nacionalnoj akademiji dramske umjetnosti, 2009. u Nacionalnom Centru cirkusne umjetnosti u Châlons-en-Champagne, i 2011. u Lionu u Nacionalnoj Višoj školi tehnike i pozorišne umjetnosti. 2011. je imenovan za potpredsjednika Udruženja umjetničkih izvođača u Mađarskoj.