Još jedna monodrama odigrana je u subotu 19. septembra u Starom Baru. Ovoga puta bila je to produkcija hrvatskog Gala teatra „Samo jedna žena“, čiju je režiju uradio Đuro Roić, prema monologu „Sve, kuća, postelja i crkva i druge priče“ iz „Dvadeset pet monologa za ženu“ Franca Rame, Daria Foa i Jakopa Foa. Ulogu u predstavi igra Matija Prskalo.
„Samo jedna žena“ je priča o nesrećnoj sudbini žene, koja trpi usamljenost i zlostavljanje, ali isto maskira prikazujući svojoj okolini sasvim drugačiju, lažnu sliku svog života. Lik na sceni svoju priču isprva priča u humorističkom tonu, ali kako komad odmiče, a suština se i ogoljava, tako i komični elementi prelaze u tragične; sve dok se pred publiku ne postave ozbiljna pitanja koja se tiču svih nas na neki način.
„To je osobna priča koja se može preliti na čitavo društvo i nažalost mnoge se žene mogu prepoznati u ovoj ulozi. Ovu predstavu sam i napravila sa posvetom svima njima. Dakle, priča je o zlostavljanju žene. Naglasak je na tome da ona ispriča sve tako spontano, prkosno i smiješno, pa se ljudi zapravo smiju njenoj nesreći. To je žena koja se trudi prikriti i do savršenstva dovesti svoj izvanjski život, pa i izgled. Ali on je nažalost iznutra jako loš i rekli bismo truo. Kako ona to iznese sa velikim veseljem i radošću ugledavši svoju susjedu na balkonu tako i priča posustaje. Njezina energija se pretvara zapravo kako se ona otvara, u jednu veliku tužnu priču, koju ona odluči riješiti vrlo radikalno na kraju predstave. Metode za kojima poseže možda nisu sasvim opravdane, ali u trenutku njene odsutnosti, u afektu njenog osobnog emocionalnog rastrojstva, možemo je razumjeti i shvatiti njezinu tugu, neshvaćenost i nesreću na nivou njezinoga supruga, brata, porodice kao jedinice u kojoj je ona zapravo veoma sama i nezadovoljna“, kazala je nakon igranja glumica Matija Prskalo.
Je li baš sve onako kako se nama čini? Šta se dešava u nečija 4 zida? Koliko zavaravamo sebe i druge i zašto nam je toliko važno da sakrijemo ono što nas muči? Koliko poznajemo ljude sa kojima dijelimo svakodnevicu? To su samo neka od pitanja koja postavlja komad.
„Stavila bih naglasak na priču o zlostavljanju žene čiji smo mi svjedoci možda u svom susjedstvu, možda u svom vlastitom privatnom životu; a možda pređemo preko toga jer to kao nije naša stvar i ne tiče nas se. Možemo reći da svatko bira svoj put, ali na kraju je ipak život u zajednici svojevrsna lutrija. Dok ne počnete s nekim živjet ne znate na šta ćete naići i šta ste stvarno dobili. Ja bih ovom predstavom htjela otvoriti to pitanje. Ovo naravno nije rješenje, ovo je samo pitanje. Možemo li shvatiti da je nekome toliko teško da možemo barem nekim drugim putem, anonimno barem, pomoći i izazvati pozornost društva. Možemo li biti u stanju i imati hrabrosti okrenuti taj broj ako čujemo da je nekome loše. Mi smo nažalost sve zatvorenije društvo koje ima sve manje sluha za druge. Naprosto ne znamo više ko su nam prvi susjedi. A svi smo zapravo vrlo povezani i ja vjerujem da možemo na razne načine pomoći jedni drugima, ako imamo volje za to. Eto, to je priča o jednoj ženi koja nastoji puno vremena provesti češljajući, šminkajući, zalizujući svoj život, ali kad se to otvori nema kraja problemima i tragediji“, zaključila je Prskalo.