Barski ljetopis i Kraljevsko pozorište Zetski dom
Po motivima romana Emili Bronte

Režija: Dora Ruždjak Podolski
Dramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković
Scenografija: Jelena Tomašević
Kostim: Lina Leković
Muzika: Slobodanka Bobana Dabović

Uloge:
Miloš Pejović - Hitklif
Ana Vučković - Keti
Katarina Krek - Neli
Dejan Ivanić - Hindli
Branka Stanić - Frensis
Emir Ćatović- Edgar
Jelena Simić - Izabela
Danilo Čelebić - Ernšo
Ognjen Raičević / Tomaš Jovanović - Herton

Klasik engleske i evropske književnosti, „Orkanski visovi“ Emili Bronte doživio je prvu dramatizaciju na Balkanu u koprodukciji festivala Barski ljetopis i Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju. Predstava je premijerno izvedena 20. jula 2017. godine u Starom Baru, a 24. oktobra na Cetinju.
Na sceni u Starom Baru, rediteljka je insistirala na ambijentalnosti prostora, koji upisuje dodatni sadržaj, gdje metafora zavisi od metafizike samog prostora i vremena. Takva se postavka igra na svim otvorenim scenama, gdje prostor uvlači interprete u sebe, i isto tako interpreti – glumci upisuju svoj izražaj u prostor.
U zatvorenom prostoru, dobija se intimnost koja je potrebna za sprovođenje osnovnog koncepta, a to je prisustvo, svjedočenje. Metafizičnost zavisi od simbolike detalja – dramaturškog, rediteljskog, a pogotovo glumačke izražajnosti.
Dramatizacija Stele Mišković progovara o izborima koje pravimo, načinu na koji se nosimo sa njima, načinu na koji prihvatamo tuđe izbore, dosljednosti koju imamo u odnosu na ono što smo izabrali i zašto pravimo izbore sa kojima nismo spremni da živimo.

Rediteljka

Dora Ruždjak Podolski je renomirana hrvatska rediteljka koja je do sada režirala sedamdesetak dramskih, operetnih i opernih naslova, među kojima su i: Madama Butterfly Puccini), Traviata (Verdi), Tragedija mozgova (Kamov), Chicago (Kander – Fosse – Ebb), Priča o vojaku (Stravinski – Ramuz), Ljepotica i zvijer (Woolverton – Rice – Ashman), La Boheme (Puccini), San ljetne noći (Shakespeare), Žena – bomba (Sajko), Acis i Galatea (Handel), Slučajevi običnog ludila (Zelenka), Carmen (Bizet), Cabaret (Masteroff – Ebb – Kander), Regoč (I.B. Mažuranić), Dorothy Gale (Zajec), Ana Karenjina (Tolstoj), Amadeus (Schaffer), Posljednji dani mira (Vidić). Režirala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u GK „Komedija“, GK „Trešnja“, ZKM-u, GDK „Gavella“ i dr., te u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Rusiji i Kanadi.
S Frankom Perković 2001. osnovala je „Kazališnu udrugu frustriranih redatelja“ (KUFER), koja je afirmisala niz mladih umjetnika, reditelja, glumaca, plesača i koreografa. Od 2012. godine vodi Umjetničku organizaciju „Ruždjak i Perković“ (RUPER). Bila je direktorka dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara od 2009. do 2012. godine. Od 2017. godine je direktorka festivala Dubrovačke ljetnje igre. Predaje glumu na Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike, nagrade za režiju Postojanog kositrenog vojnikana „Naj, naj“ festivalu (2006.) te Nagrade hrvatskog glumišta za režiju Chicaga(2004.), Ljepotice i zvijeri (2008.) i Madame Buffault (2015.). Ljubavni napitak, Čarobna frula, Slavuj, Madame Buffault i Agrippina, projekti tri umjetničke akademije i TTF-a koje je vodila i režirala, nagrađeni su Posebnom rektorovom nagradom (2008., 2010., 2013., 2015. i 2016.), a Čarobna frula i La Boheme (predstava HNK Split) i nagradom „Milka Trnina“. Predstave Rent a friend, Chicago, Ljepotica i zvijer i Cabaret nagrađene su Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini.

Riječ rediteljke

"Roman govori o ljudskim manama sasvim otvoreno, on ne skriva čovjeka i njegove svijetle i mračne strane. Bronte vrlo hrabro sprovodi tabu temu zlostavljanog djeteta, Hitklifa, koji dolazi u tuđu porodicu bez ikakvog pedigrea. Sa tom tematikom, usvajanjem djece, mi se i danas mučimo. Radeći na ovom komadu uvidjela sam da Bronte prvi put u istoriji književnost govori o razvodu. Bronte je samim tim hroničar svega što se nama danas događa. Mi živimo slobodnije, ali istovremeno opterećenije. Uvijek sam smatrala da čovjek po suštni i potrebama uvijek ostaje isti, samo se socijalna struktura mijenja, način na koji nas društvo ograničava."
                                                                                                                                   Dora Ruždjak Podolski

 

Pozorišna kritika

                                             Melodrama napuštene dece u barskoj tvrđavi
                                                            Ana Tasić, Politika, 25.7.2017.

Bar- Na festivalu „Barski ljetopis“ koji ove godine obeležava trideset godina postojanja, premijerno su izvedeni „Orkanski visovi“, koprodukcija festivala i Kraljevskog pozorišta Zetski Dom na Cetinju. Reč je o prvoj pozorišnoj postavci viktorijanskog romana Emili Bronte na Balkanu, kako je najavljeno, po dramatizaciji Stele Mišković. Ovo je jedina premijerna pozorišna produkcija ove godine na „Ljetopisu“, inače karakterističnom po posebnom kvalitetu regionalnih gostujućih predstava. Između ostalih su prisutne brojne predstave iz Srbije, od „Pijanih“ Ateljea 212 i „Novog doba“ Bitef teatra, do „Ane Edeš“ Narodnog pozorišta iz Subotice. „Barski ljetopis“ koji sada vodi spisateljica Ksenija Popović, ove godine traje duplo duže nego što je to inače slučaj, od 17. juna do 20. avgusta. Podeljen je na dva komplementarna dela, kako je objašnjeno u programu, večernju scenu tradicionalnog tipa, i prateći program, čiji je cilj vraćanje umetnosti kroz sadržaje koji traže publiku.

Dramski tekst „Orkanski visovi“ Stele Mišković koncentrisan je na istraživanja tamnih ponora ljudske prirode, odnosa između civilizacije i kulture, ljubavi i strasti, ali i porodičnih konflikata, društvene netolerancije, rasizma, mržnje prema drugačijima. Rediteljka iz Hrvatske, Dora Ruždjak Podolski, u maniru stilizovanog realizma spretno je vodila radnju. U igri se dosledno prepliću nežnost i surovost, što je odgovarajuće praćeno diskretnom muzikom Slobodanke Dabović. Istančano i poetično su rešene scene zbližavanja Keti i Hitklifa. Naročito su efektne onda kada su oni, kao deca, odvojeni na zidini sa desne strane glavne scene, oko drveta. Tako se vizualno i simbolički upečatljivo uspostavlja njihov mikro svet, značenje izolacije ljubavi, zaštićene od udaraca sredine koja ih prezire. Sugestivno su ostvarene i ljubavne scene, izlivene u strasti, kada su njihova tela zgurana u ormaru, simbolom potrebe za begom od sveta. Paralelno sa takvim nežno-burnim, romantičarski uobličenim ljubavnim prizorima, na sceni se uzbudljivo grade i situacije pakosti i mržnje, ljubomore i osvete. Kroz sablasne zvuke i bolne scene fizičkog nasilja, između Hitklifa i Hindlija, i Hitklifa i Izabele (Jelena Simić), stvara se kontrateža poeziji ljubavi.

Izvedena na vrlo inspirativnom, otvorenom prostoru Starog Bara, ova inscenacija Bronteovog klasika je izrazito ambijentalno postavljena. Prostor je detaljno, maštovito i funkcionalno iskorišćen. Temeljno se upotrebljavaju prostori u dubini starog kamenog zdanja, prozori na spratu, okolne zidine i drveće. Dopunjen i okružujućim brdima i razgranatim zidinama starog grada, ambijent u celini snažno prenosi gotičku atmosferu romana, tamne, fatalističke tonove koji slikaju radnju (scenografija Jelena Tomašević, kostimi Lina Leković).

Dejan Ivanić igra Hindlija sa više afektacije nego što je to potrebno, ali nesumnjivo odlučno predstavlja zversku surovost prema Hitklifu, zbog klasnih razlika. Maltretira ga i verbalno i fizički, ophodi se sa njim kao da je životinja, otkrivajući zapravo svoju užasnu ograničenost svesti. Emir Ćatović je precizan i odmeren Edgar, staložen i posvećen suprug. Katarina Krek je ubedljiva kao Neli, Simo Trebješanin je Ernšo, Branka Stanić Frensis, a Ognjen Raičević Herton.

Miloš Pejović kao progonjeni Hitklif, usvojeno dete koje se bori sa netrpeljivošću okruženja, izvanredno je upečatljiv. Glumac donosi autentičnu scensku pojavnost, neobuzdano prisustvo, sirovu seksualnost, ali i tananu osećajnost u intimnim trenucima sa Keti. Ana Vučković kao Keti je u senci snage Pejovićeve igre. Ipak, i ona dovoljno sugestivno oblikuje rascepanost između divlje, strastvene ljubavi prema Hitklifu, i potrebe za stabilnošću i jednostavnošću, koje donosi brak sa Edgarom. U rediteljskom čitanju lika, naročito je izražajna scena koja odražava njen slom nakon gubitka Hitklifa, kada on odlazi u naručje Izabele, iz osvete.  Keti onda odsutno čerupa jastuk na gornjem prozoru, rasturajući perje koje lebdi, poetičan simbol njihove neuhvaćene, lutajuće ljubavi.

Kada je ljubav nemoguća, zbog svoje eruptivne, razorne snage, prejake za ovaj svet, nema joj kraja. Preliva se u život posle smrti, što je slučaj sa ljubavlju između Keti i Hitklifa. Oni se u ovoj vrlo uspešnoj barskoj predstavi konačno spajaju na drugoj strani vremena, tamo gde opstaju osećajnost i lepota, suviše krhki za ovaj svet.

                                      Orkanski visovi: Poetički i stilski svedena interpretacija klasika
                                                    Iva Čukić Šoškić, Peripetija, 28.10.2017.

U pozorištu Zetski dom prvi put je 24. oktobra 2017. godine postavljena na scenu predstava „Orkanski visovi“, po motivima romana Emili Bronte, u adaptaciji Stele Mišković i režiji  hrvatske rediteljke Dore Ruždjak Podolski (premijerno izvedena 20. jula na sceni u Starom Baru, u produkciji Barskog ljetopisa i Zetskog doma).

Predstava „Orkanski visovi“ nije, kako bi se u prvom mahu očekivalo, samo melodrama o neostvarenoj ljubavi, već se kroz  zamršenu priču punu obrta nameću razni podteksti podstičući nas u otkrivanju mnogobrojnih značenja teksta – o čednosti bića dok još nije uslovljeno očekivanjima društveno prihvaćenih vrijednosti i normi, o surovom neprihvatanju drugačijih, o nikad pomirenim staleškim nejednakostima u društvu i igrama moći, rasizmu,o bezdanu ljudske samoće s kojom se svako rodi i čezne za nečijom pažnjom...i tako redom. Takođe, realistički jezik ove predstave je efektan i britak, na mahove stilizovan i pun simbolike, a opet ne postajući nikad suvišan, banalan ili patetičan, pružajući gledaocu mogućnost totalnog uživljavanja u radnju, baš kao prilikom čitanja ovog klasika.

Rediteljka je spretno rukovodila igrom glumaca na sceni igrajući se smislom vremena i prostora, konstantno preplićući momente sadašnjosti i budućnosti, a isto tako samim njihovim kretanjem po sceni  simbolično razdvaja „komade“ prostora u kojima se radnja simultano odvija. Scena (Jelena Tomašević) u mnogome doprinosi stvaranju atmosfere ovog viktorijanskog romana, ali isto tako ne želeći da bude u potpunosti doslovna ostavlja ponegdje da se maštom gledaoca nadogradi prostor, dok muzika Slobodanke Dabović nenametljivo podvlači emotivnu dimenziju pojedinih scena.

Duhovna metamorfoza koju proživljavaju svi glavni likovi u ovoj priči slikovito je prezentovana ne samo kroz samu glumu, već i preko odgovarajućeg kostima (Lina Leković) i šminke upečatljivo se odražavajući na njihovu fizičku pojavu. Hindli (Dejan Ivanić), doživotno zatrovan mržnjom prema svom usvojenom bratu Hiklifu (Miloš Pejović), od najprije bogatog, uglađenog, učenog ali i bestijalno surovog čovjeka postaje propala,očajna i cinična pijanica. Hiklif, najprije ravnopravan sa bratom Hindlijem, od neuglednog i prljavog poljskog radnika (kakvim ga je učinio Hindli nakon očeve smrti) nakon nekoliko godina odsustva vraća se kao bogataš i gospodin, dok Keti čini preobražaj pa od bezbrižne, slobodne i neukrotive djevojke, lepršave u svojoj jednostavnosti i zaljubljenosti, postaje konformistkinja i odabira ugodan život umjesto autentične ljubavi.

Glumci su bili međusobno dobro uigrani i skladni bez nekih većih odstupanja u kvalitetu igre. Miloš Pejović je odlično prikazao mnogobrojne nijanse Hiklifovih osjećanja predstavljajući stidljivost i povučenost tek na ulici pronađenog divljeg dječaka, djetinje čedne ljubavi prema Keti, strast, ponos, prkos i bijes iznevjerenog ljubavnika. Veoma uvjerljivo i izražajno Ana Vučković je prikazala lik Keti, njenu dobrotu, slobodoumnost i šarm, neopterećenost društvenim normama, a onda i njenu upečatljivo vidljivu promjenu, pokondirane dame, osorne i neprijatne prema nižem staleškom sloju. Dejan Ivanić kao Hindli vrlo ekspresivno tumači složenost ovog lika čija zloba potiče iz neutažene žeđi za očevom ljubavlju, straha da će je izgubiti sa dolaskom novog člana porodice, a agresivnost i cinizam posljedica su nemoći da on tu išta promijeni. Hindlijevu ženu Frensis uspješno igra Branka Stanić dočaravajući nemirni i krhki duh ovog lika, pa je do rastrojstva dovodi Hindlijeva životinjska grubost prema Hiklifu, a od idealizovonag osjećanja ljubavi pada u ponore sopstvenog mraka. Emir Ćatović i Jelena Simić korektno su tumačili likove brata i sestre, Edgara i Izabelu, koje iz mrtvila uljuljkanog buržujskog života Hiklif i Keti bude svojim destruktivnim duhom. Katarina Krek odlično se snašla  u ulozi Neli, pokorne i ljubazne služavke, nataloženog osjećaja samoće i gorčine, dok je Simo Trebješanin vjerodostojno predstavio Ernša, Ketinog i Hindlijevog oca, njegovu humanost i pravdoljubivost, čija smrt uzrokuje poljuljanost ranije baštinjenih vrijednosti u porodici.
„Orkanski visovi“ je predstava koja snagom narativne strukture, izvanrednom glumom i inteligentom režijom svakako zavrijeđuje pažnju publike.