Plato ispred Dvorca kralja Nikole, u nedjelju, 25. juna, opet je bio prostor na kome su se vodili lijepi razgovori o književnosti u okviru Večernje scene Barskog ljetopisa. Ovoga puta, svoje stvaralaštvo, prvi put u Baru, predstavila je Marina Vujčić, trenutno jedna od najznačajnijih i najčitanijih autorki hrvatske književne scene. Veče, čiji je moderator bio profesor filozofije i povremeno urednik Izdavačke kuće „Nova knjiga“ – Vladimir Vujošević, bilo je osmišljeno kao promocija njenog popularnog romana Susjed.
Roman Susjed (V. B. Z., 2015) je za kratko vrijeme stekao naklonost čitalaca i kritičara i donio veliku popularnost autorki u Hrvatskoj. Čak je proglašen i romanom godine na takmičenju V.B.Z.- a i Tiska medija. U knjizi se tematizuje motiv samoće i to pričom o junakinji Katarini Bauković, ženi u kasnim tridesetim, zaposlenoj, ali samoj, koja svoj život pokušava da osmisli i dinamizuje konstruišući emotivnu vezu sa svojim susjedom, sa kojim se zapravo samo sreta i konvencionalno pozdravlja. To je sižejna podloga za građenje priče u kojoj se sve odvija na relaciji stvarnosno – fantastično, u kojoj jedna iluzija u emotivnim odnosima postaje skoro patologija, a zapravo je samo potreba da se prevaziđe emocionalni ponor. Samoća je inače, istakla je autorka, „zajednički nazivnik“ svim njenim romanima, pa se njeni likovi često nađu u životnim okolnostima koje ih tjeraju na iluziju, koja bi trebalo da ima funkciju terapije. Konkretno ovaj roman toliko popularnim kod publike učinila je, smatra Vujčić, mogućnost za poistovjećivanje.
„Meni se čini da je taj roman stekao popularnost zato što su mnogi u njemu prepoznali. To je roman o samoći, 
iako su ga neki kritičari bili skloni proglasiti ljubavnim romanom. Po meni je to više roman o nedostatku ljubavi“, kazala je autorka.
Dok je stvarala ovaj roman Marina Vujčić je, kako nam je otkrila prvi put u životu imala osjećaj kao da je ona samo medij koji treba da zapiše nečiju priču. Kroz pisanje, dakle, slijedila je svoju junakinju. Marina inače piše intuitivno, pa tek kasnije postaje svjesna veza koje je napravila, slojeva koje je nanizala i aspekata kojih se dotakla u svojim knjigama. Ipak, to ne isključuje disciplinu i posvećenost. Naprotiv, ona tvrdi da pisanje jeste stvar discipline potkrepljujući to činjenicom da je prvi roman uspjela završiti onda kada je odlučila da mora pisati po dvije stranice dnevno.
„Pisanje nije mučenje, nije težak rad, ali jeste stvar discipline. To je samotnjački posao, jer u njemu ste sami, sa svim svojim nesigurnostima. Ja sam, recimo, shvatila da sam pisac tek kad sam napisala „muški roman“ A onda je Božo krenuo ispočetka – roman iz muške perspektive. Tada sam pomislila da, ako mogu ući u lik drugog spola, onda ima dar za fikciju. Znate, u Hrvatskoj postoji jedan problem kod knjiga koje stvaraju žene. One se po automatizmu svrstavaju u tzv. „ženska pisma“, što bi onda značilo da je književnost svojstvena samo muškarcima. Tako je, na primjer roman A sada je Božo krenuo iz početka nastao iz inata, iz želje da kritici 
oduzmem mogućnost da knjigu ocijeni kao „žensko pismo“, a široj publici da je čita kao autobiografiju“ – kazala je u toku promocije Vujčić.
Veče je završeno pohvalama na račun organizatora Barskog ljetopisa, koji, prema njenim riječima, lijepo realizuje ideju o povezivanju regionalnih i ovdašnjih autora, što nije inače odraz situacije u regionu, budući da stvaraoci slabo znaju jedni za druge, a trebalo bi da je suprotno, tim prije što možemo da čitamo jedni druge bez prevođenja.