Intevju direktorke “Barskog ljetopisa”, Ksenije Popović objavljen u Dnevnom listu “Pobjeda” (17. jun) pročitajte u nastavku u cjelosti.
Novinar: Vlatko Simunović
Koje od novina vezanih za ovogodišnje izdanje Barskog ljetopisa smatrate najznačajnijim? Na čemu temeljite očekivanje da će na nivou kvaliteta biti bolje od prošlogodišnjeg kojemu se, objektivno sudeći, malo što moglo prigovoriti?
Prvo, hvala Vam na opasci za prošlogodišnji program. U projekat tridesetog festivala smo ušli ambiciozno, jer su očekvanja osnivača i publike bila ogromna. Fokus smo stavili na tri aspekta. Prvi je unaprjeđenje pozorišnog programa, koji je uvijek najskuplji i najgledaniji segment. Drugi je transformacija pratećeg programa, gdje se obično nalaze sadržaji niže kategorije, a koji je kod nas poprimio sasvim drugi oblik i djeluje pod idejom da kvalitetna umjetnost traži publiku, a ne obratno. Treći aspekat, na koji smo posebno ponosni, je osnivanje Zimske scene.
Na prošlogodišnji festival se moram osvrnuti i zbog činjenice da nas je zatekla zapuštena i neadekvatna infrastruktura. Zato smo se, na primjer, odrekli nekoliko programa da bismo kupili novu rasvjetu. Ove godine su obezbijeđena odvojena sredstva za renoviranje obje scene, Ljetnje pozornice Doma kulture, čime dobijamo veliku pozorišnu scenu, kao i za izgradnju montažnog poda na sceni u Starom Baru. Nedavno smo dobili lijepu vijest da nećemo morati da izdvajamo programska sredstva za kupovinu klavira, kako smo planirali, već ćemo ga iduće kalendarske godine dobiti na poklon od jednog uglednog barskog privrednika, a ovoga ljeta ponovo iznajmiti. To nam je omogućilo da, u saradnji sa Turističkom organizacijom Bar, organizujemo crnogorsku premijeru spektakularne Rok opere iz Novog Sada, i da dovedemo gostovanja nekih većih predstava.
Što se tiče sadržaja trideset prvog Ljetopisa, vodili smo se estetskim i kvalitativnim standardima koje nameće današnja struka, ali i iskustvima sa publikom koju smo pažljivo osluškivali i prošlog ljeta i tokom zime. Ogromna pažnja je posvećena svim segmentima, čemu svjedoče profili i radne biografije našeg selektorskog tima, uz posebni osvrt na dodatno unaprjeđenje pozorišnog programa i revitalizaciju muzičkog.
Značajne promjene doživio je tim selektora. Nešto nije štimalo s prošlim sastavom ili ste, što je sasvim legitimno, potražili nove ljude koji iskustvom, znanjem i zalaganjem mogu dodatno doprinijeti jednom najznačajnijih festivala u Crnoj Gori?
Bilo je i jednog i drugog. Promjena selektora dramskog programa je bila koncepcijska odluka, a ostalih selektora pitanje različitih okolnosti.
Stalo mi je da se osvrnem na smjenu dramskog selektora, jer je rezultirala plasiranjem zablude da je sada program bolji zahvaljujući većem budžetu, te da bi i dosadašnji bio bolji da se raspolagalo sa više novca. Razumijem potrebu da se pronađe opravdanje za neke stvari, ali to prosto nije tačno, a veoma je važno objasniti zašto, da bi ljudi shvatili kakva je zapravo situacija u kulturi na Balkanu.
Tužna je istina da kod nas pozorišta jedva preživljavaju, a to rezultira činjenicom da imaju vrlo malo novca da bilo koga ugoste, ili da bilo gdje gostuju. Gostovanja u pozorišnim kućama se najčešće realizuju po principu razmjene predstava, a festivali obično imaju novca da plate predstavu, ali samo prevoz, smještaj i dnevnice ekipe i honorare glumaca, koji su ispod svakog nivoa. Zarada producenta rijetko kad postoji, svakako je beznačajna, i jedini je cilj da se predstava negdje odigra i da je vidi što veći broj publike. Znači, cijena predstave ne zavisi od toga iz koje kuće dolazi i koje regionalne zvijezde u njoj glume, već od njenih gabarita. Dakle, ako imate mali budžet, možete da smanjite broj predstava, ili da pozivate male predstave, kako smo mi činili na Zimskoj sceni. Ako imate veći budžet, možete da pravite obimniji program i zovete veće produkcije. A koje ćete produkcije zvati je stvar vašeg ličnog afiniteta. A to kakav je bio afinitet Maje Mrđenović pokazuje činjenica da smo se za samo jedno izdanje festivala vratili na pozorišnu mapu Crne Gore, pa i Balkana. Prošle godine smo se pomučili da određena pozorišta iz regiona ubijedimo da dođu, dok sada nemamo problema te vrste, štoviše, imamo i brojne ponude za saradnju.
Maja je festival napustila zbog ličnih okolnosti, jer je upisala doktorske studije u Beogradu, a na njeno mjesto je došao sjajni Boris Mišković, dugogodišnji selektor dramskog programa Budva Grad teatra, čije smo budvanske selekcije svi željno iščekivali i pomno pratili iz godine u godinu. Na mjesto gospođe Mile Čordašević je došao Milun Lutovac, dotadašnji selektor likovnog programa, a njega je zamijenila uvažena istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović. Na mjesto Vladimira Domazetovića je došao maestro Bojan Suđić i moram Vam priznati da sam, kad sam ga zvala, bila sigurna da će me odbiti, ali sam se povodila krilaticom koju stalno ponavljam, da ko nije probao – nije ni uspio!
Ljetnji pozorišni program Barskog ljetopisa i ove godine uključuje veliku produkciju inspirisanu klasičnim djelom svjetske književnosti. Što je presudilo da to bude komad „O miševima i ljudima“, po motivima istoimenog romana Džona Stajnbeka i da režiju povjerite Dinu Mustafića?
Kako produkciju ugovaram ja, a ne selektor, ima tu “krivice” u mojoj ogromnoj potrebi da se bavim angažovanom umjetnošću koja tretira socijalne, a ne političke teme. Prošlogodišnji komad, “Orkanski visovi”, bavio se temom koja mi je posebno važna, a to je tema napuštenog djeteta. Vjerujem da će to razumjeti svako ko je upoznat sa mojim književnim radom.
“O miševima i ljudima” govori o tretmanu drugačijih, “beskorisnih” u kapitalističkom sistemu, konkretno o osobama sa smetnjama u razvoju, ali i osobama sa invaliditetom. Ljepota komada je što je tako teška tema prikazana onako kako najbolje umije američki realizam – jednostavno, koncizno, hirurški precizno, ali kroz divnu, dirljivu i često duhovitu priču o nepokolebljivom prijateljstvu dva čovjeka.
Što se Dina Mustafića tiče, to je uvaženo rediteljsko ime koje iznimno cijenim. Posebno mi je drago što smo za ovaj projekat ugovorili koprodukciju sa Gradskim pozorištem iz Podgorice, jer smatram da ta kuća daje neizmjerni doprinos kulturnoj sceni Crne Gore.
Ekipa glumaca angažovanih za tu predstavu u cjelosti je crnogorska. Tako je bilo i sa prošlogodišnjom produkcijom Barskog ljetopisa i to bitno profiliše, kao pozitivan primjer, imidž Barskog ljetopisa…
Jako me ljuti kad vidim da se za crnogorske produkcije dovode zvijezde iz regiona, dok naši sjajni glumci igraju sporedne uloge ili statiraju. U slučaju festivalskih produkcija je to donekle i razumljivo. Festivali imaju potrebu da se predstava u koju su uložili toliko novca igra i tokom godine, i zato sklapaju koprodukcije sa pozorištima iz regiona. Tim pozorištima je finansijski neizvodljivo da za svako igranje dovode kompletnu glumačku ekipu iz Crne Gore, jer bi to igranje koštalo kao gostovanje. Takođe, velika regionalna glumačka imena donose veću prodaju karata.
Moja uređivačka politika je drugačija. Smatram da festival koji se finansira novcem poreskih obveznika Crne Gore, i ne zavisi od prodaje karata, nema moralno pravo da koprodukcije sklapa na uštrb crnogorskih umjetnika. Ne pretendujem da je moj stav ispravan, ali je moj i ostajem mu dosljedna. Crna Gora ima renomirane pozoriške subjekte sa kojima se takođe mogu sklopiti koprodukcije, pa se repertoarski život predstave može obezbijediti i na taj način.
Dakle, dokle god ja budem na čelu Barskog ljetopisa i naših produkcija, one će podsticati rad i napredak crnogorskih glumaca i ostalih članova umjetničkog tima, i obezbjeđivati im saradnju sa velikim, iskusnim pozorišnim imenima iz regiona. Tražićemo, u budućnosti, i način da jednako valorizujemo crnogorske reditelje, baš kao što nastojimo da valorizujemo crnogorske umjetnike u ostalim oblastima. Za mene je to patriotizam, a ne virenje u tuđa nacionalna osjećanja, beskrajna obrađivanja istih deset tema iz crnogorske istorije, ili podjela na one koji jotuju i one, poput mene, koji to nikad neće uraditi u formalnom diskursu.
Pozorišni program 31. Barskog ljetopisa će i ove godine biti takmičarskog tipa. Selekciju potpisuje Boris Mišković, a ne učestvuju dvije produkcije domaćina – prošlogodišnja “Orkanski visovi”, u režiji Dore Ruždjak Podolski i ovogodišnja “O miševima i ljudima”, koju će režirati Dino Mustafić. Zašto su van konkurencije?
Zato što smatram neumjesnim nagraditi svoju predstavu, baš kao što smatram neumjesnim režirati u pozorištu (ili na festivalu) u kojem ste direktor, ili naložiti da postave vaš komad. Opet, ne pretendujem da je moj stav ispravan, ali je moj. Ako naše predstave valjaju, neka ih drugi nagrađuju, ali mi sigurno nećemo nagrađivati sami sebe, baš kao što nećemo ni postavljati moje tekstove.
Jeste li zadovoljni podrškom koju ove godine imate od Ministarstva kulture? Smatrate li da je kvalitet presudan za finansijsku podršku?
Mi smo festival koji je dobio najveću podršku, na čemu smo naravno veoma zahvalni, i što tumačimo kao prepoznavanje ogromnog truda koji smo uložili u unaprjeđenje festivala, i rezultata koje smo postigli.
Po definiciji atributi institucije koji utječu na reputaciju su izgradnja publike, korporativna kultura, programska politika, odnos prema aktuelnom trenutku…Da li ste po tim aspektima zadovoljni onim što Barski ljetopis danas jeste?
Vizija koju sam ja, kao direktorka, imala za ovaj festival je bila ta da premosti jaz koji se stvorio između širokog auditorijuma i kulture. Selektorski tim je to veoma dobro shvatio i to je vodilja koja je protkana kroz odabir svakog programa – da bude kvalitetan, uvažen od strane stručne javnosti, ali i prijemčiv široj publici. Na taj način postižemo da, kada nam u goste dođe program koji je koncepcijski manje blizak laičkom gledaocu, nevičnom takvim sadržajima – kao što je, recimo, alternativni teatar – ljudi se ipak odvaže da dođu i rijetko ko napusti gledalište.
Imate li za cilj da Barski ljetopis kao prepoznatljiva manifestacija pređe granice ove zemlje, da Bari i Ljetopis budu hrabriji u smislu programskih inovacija?
Čini mi se da smo granice već prešli, i nemamo namjeru da se vraćamo s tog puta.