Sinoć je, u nastavku programa „Barskog ljetopisa“ održana književna promocija mladog crnogorskog autora, Nikole Nikolića i njegovog posljednjeg romana „Sirene za uzbunu“. Roman je izdat 2019. godine u izdanju „Nove knjige“. Sa autorom je o njemu pred barskom publikom razgovarala Dragana Erjavšek.
„Sirene za uzbunu“ su djelo koje opisuje posljednju godinu prošloga vijeka, koju su obilježili bombardovanje, vanredno stanje u tadašnjoj državi. O brojnim individualnim i kolektivnim, spoljnim i unutrašnjim potresima toga doba govori se kroz priču o odrastanju tinejdžera Simona koga su okolnosti devedesetih primorale na brže odrastanje. Kako ga je opisao književnik Vladimir Tabašević, dobitnik NIN-ove nagrade, posrijedi je „roman generacije koja je, krijući se od NATO bombi, po raznim skloništima i udžericama, osluškivala šta im to pubertetom zahvaćeni telo i duša imaju reći“. Sam autor tada je imao svega 10 godina.
Zaista je velika razlika u godinama koje sam imao tada i godina u kojima sam pisao roman. Neka idealna situacija bi bila da se to dešavalo neposredno pred moje pisanje, odnosno da sam pismeno evocirao taj događaj. Međutim, prošlo je čitavih 20 godina. Na meni je bio prilično zahtjevan zadatak da to rekonstruišem što bolje. Naravno, nije u knjizi sve onako kako je bilo u stvarnosti– neke sam stvari domaštavao, neke su potpuno izmišljene, neke su u potpunosti zasnovane na realnosti. Kad se sve skupa pogleda cilj mi je ipak bio da to bude autentično. Dakle da sve, bez obzira na izmišljene stvari, čitaocima bude istinito. Mnogi koji su ga pročitali su i rekli da su se pronašli i da osjećaju da je to taj perioda, tako da tih 20 godina razmaka nisu naškodile, prokomentarisao je Nikolić.
„Sirene za uzbunu“ iščitavaju se u vidu naratorove rekonstrukcije perioda adolescencije, stasavanja u okrilju različitih, često sukobljenih istina – vršnjačke, nastavničke, roditeljske, medijske – sve pod pritiskom sirena koje danonoćno oglašavaju opasnost. Pripovjedač se obraća u prvom licu, stvarajući istovremeno ličnu priču i univerzalnu sliku mladog čovjeka toga doba.
Priča je prije svega individualna priča, ali mislim da je to dosta i univerzalna. Javljali su se mnogi ljudi moje generacije koji su govorili da su upravo i oni osjećali i te dileme i sukobe unutar sebe, da su se neke familijarne teške priče prelamale na njima na prilično sličan način. Tako da je sve to prilično univerzalno, jer nas je sve ta vanredna situacija manje-više svela na isto. Pričam o tom nekom srednjem sloju građana. Svi smo podjednako bili u vanrednoj situaciji, finansijskoj krizi, sama događanja unutar tih familija bila su slična, objasnio je autor.Nikola Nikolić se i u svojim prethodnim djelima bavio temama osjetljivim za crnogorsko društvo.
Iako mlad pisac, smatra se jednim od vodećih stvaralaca svoje generacije, a svakako sa dovoljno stvaralačkog iskustva koje omogućava da se napravi presjek njegove poetike, stila i tematskih preokupacija.
Ako bi se morao uzimati taj presjek i vidjeti šta je zajedničko kod svih mojih knjiga može se reći da su to neobične sudbine glavnih junaka i ne samo glavnih već svih čije su priče prikazane u njima. Recimo u zbirci priča Atakama dao sam prije svega neobične sudbine ljudi koji su se nalazili u nekim krajnjim situacijama – samoubistvo, nekakva ekstremna ljubavna situacija, politička i sl. Tako se ispostavilo i sa romanima. U posljednjem je bombardovanje, u romanu „Čvor“ ubistvo oko kog se plete priča u skoro detektivskom maniru… Ono što mi je inspirativno su ti teži motivi recimo i mrak kroz koji treba pipati. Uvijek mi je bilo inspirativnije ono što treba izvući iz mraka, prikazati i objelodaniti, zaključio je Nikolić dodavši da će sljedeće djelo vjerovatno biti zbirka priča.
Nikola Nikolić je rođen 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka. Dosad je objavio dva romana: „Čvor“ (2011) i „Meandar“ (2014), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016).