Predstava „Kad je Niče plakao“ u režiji Gorana Jevtića odigrana je utorak, 30. jula u, do posljednjeg mjesta ispunjenoj, velikoj sali Doma kulture. Ovo ostvarenje je inspirisano istoimenim romanom Irvina Jaloma, jednog od najčitanijih savremenih svjetskih pisaca.
U pitanju je priča o rađanju psihoanalize, o izdvajanju pojedinca iz mase, priča o susretu tri genijalna uma – Jozefa Brojera, Sigmunda Frojda i Fridriha Ničea – susretu koji će promijeniti savremeno razumijevanje čovjeka. Dramatizaciju jednog od najpopularnijih romana današnjice, vrlo obimnog i slojevitog djela, uradio je Jordan Cvetanović, inače rođeni Baranin.
Istaknuti srpski glumac, Goran Jevtić pored režije koju potpisuje drugi put u karijeri, u ovoj predstavi tumači i lik njemačkog filozofa Fridriha Ničea. Kada je, kako kaže, pozvao Cvetanovića da zajedno na scenu donesu ovaj svjetski bestseler, osnovna ideja je bila da se pokrenu ponovo razgovori o emocijama.
„Kada je počela terapija razgovorom, od Brojera pa do Frojda, to je bila tolika revolucija koja će promijeniti cijelu svjetsku istoriju. Činilo nam se da posle 100 godina od osnivanja psihoanalize, danas se ponovo svaka emocija smatra slabošću. Emocija se krije, kao i bilo koja nemoć, a čovjek je ponekad nemoćan, treba mu pomoć, čovjeku nekad treba razgovor. Onda se sve te stvari kriju jer mi idemo putem ka opštoj robotizaciji gdje ne smijete da zakažete, jer ste vrijedni samo onoliko koliko možete da budete mašina. Želja nam je bila zapravo da napravimo priču o tome kako čovjek mora da se bori sa tim, kako ima pravo da mu nekad treba pomoć, da mu treba sagovornik, i da je čovjek spreman da se mijenja, da mijenja svoje najradikalnije stavove. Mislim da je u ovom vremenu važno imati stvari koje podsjećaju na to“, rekao je Jevtić zaključivši da smo svi preplavljeni dnevno-političkim temama i da smo zaboravili na čovjeka, a to je upravo ono čime se ova predstava bavi.
Čitav komad se odvija na dva plana, svjesnom i nesvjesnom, suočava nas sa onim o čemu se govori i onim što skrivamo, sa čovjekovom potrebom da se podijeli sa drugim bićem.
Tematska okosnica komada je borba nagona i usvojenog superega, apsurd braka kao slobodnog izbora koji zatim postaje zatvor. Potreba da se stalno zanemaruje ono što imamo u potrebi da se posjeduje zabranjeno i nedostižno. Predstava teče u polusnu i fantasmagorijama Brojerovih sjećanja, čemu ne samo vizuelno doprinose video radovi Nenada Dodića, koji uključuju i slike Egona Šilea. Scenografiju potpisuje Vesna Popović, kostime Stefan Đoković, muziku Draško Adžić, koreografiju Miloš Isailović.
Sve je do perfekcije svedeno i u svrsi atmosfere koju priča donosi. A na scenu su je, pored Jevtića, donijeli sjajni glumci Ljubomir Bandović u ulozi Brojera, Katarina Marković u ulozi Lu Salome, Vanja Milačić kao Brojerova supruga Matilda, Sara Pejčić kao Ana O i Dimitrije Stajić kao Sigmund Frojd. Kako kaže Jevtić ovo je ekipa ljudi koje i sam voli i poštuje, te da je njegova lična želja bila da sudjeluju u projektu.
„Ja sam bio idejni tvorac ovog projekta, to je bila moja želja i okupio sam tim ljudi koje ja strašno poštujem i volim, ljude van scene i oko scene, sve svoje saradnike. Počev od Vesne Popović koja je radila scenografiju do Jordanovog teksta koji je fantastičan jer je ovo vjerujte mi jako teško dramatizovati. Naročito kada imate roman koji su svi čitali, pa svi misle da oni znaju kako treba. Tako da kad sve to okupite i napravite, vi morate da budete dobri domaćin koji sve to drži. Odgovornost reditelja je ogroman posao, i ja tek sada kada se režijom bavim sam počeo suštinski da razumijem koliko je to težak posao, i imam veliko poštovanje za sve što mi kažu“, kazao je Jevtić.