Narodno pozorište Republike Srpske: „Sinovi umiru prvi“, režija Marko Misirača

Narodno pozorište Republike Srpske
Mate Matišić
„SINOVI UMIRU PRVI“

Reditelj: Marko Misirača
Dramaturg predstave: Ivan Velisavljević
Dijalekatska obrada teksta: Milorad Telebak
Scenograf: Dragana Purković Macan
Kostimograf: Jelena Vidović
Muzika: Petar Topalović / SOPOT
Audio-dizajn: Petar Bilbija
Lektori: Milorad Telebak i Nataša Kecman
Inspicijent: Radovan Glogovac

Uloge: Dragoslav Medojević, Nataša Ivančević, Aleksandar Stojković, Miljka Brđanin, Boško Đurđević, Goran Jokić, Ljubiša Savanović, Zlatan Vidović, Svetlana Tanja Popović, Đorđe Marković, Vladimir Đorđević, Rok Radiša, Zoran Stanišić

O predstavi

Mnogo je tema i bolnih pitanja koje otvara ovaj izuzetan komad. Zato mislim da je potrebno i važno danas, više od dvije decenije nakon rata u BiH, postaviti na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banja Luci „Sinove“ i napraviti predstavu koja nas, poput onog Gogoljevog ogledala suočava sa mnogim ratnim i poratnim traumama koje svi živimo na ovaj ili onaj način, ali i predstavu koja na problem ratne i poratne stvarnosti gleda „odozgo“, iz ptičje perspektive, sa potrebnim otklonom kroz koji ćemo mnogo bolje osjetiti ono što nas tišti. Matišićev komad predstavlja svojevrsni žanrovski sinkretizam: ima tu svega i to na jedan jako promišljen način: od antičke tragedije do komedije apsurda sa elementima crnog, „montipajtonovskog“ humora. Realistična groteska bilo bi, možda, najtačnije žanrovsko odredište naše predstave.

Matišićev original dešava se u selu Ričice kod Imotskog, u Dalmatinskoj Zagori 2002. godine, dakle sedam godina od rata i tri godine od Tuđmanove smrti na koju se jedna od situacija u komadu odnosi. Naša adaptirana verzija „premještena“ je u selo Rekavice kraj Banja Luke u Republici Srpskoj i u 2008. godinu, 13 godina od rata, dvije godine od Miloševićeve smrti na koju će se pomenuta situacija referisati u našoj verziji i u godini velikih protesta ratnih vojnih invalida Vojske Republike Srpske povodom lošeg materijalnog stanja i odnosa vlasti prema njima.

Osim što se sam naslov komada referiše na našu ratnu i poratnu stvarnost, kao i na istoriju ovih prostora (na starce što su uvijek ispraćali u rat sinove koji su umirali prvi), kao dominantna tema naše predstave nameće se bolno pitanje na koje odgovora nema: koliko je traganje za prošlošću i iskopavanje starih rana (u metaforičkom smislu, želja da se konačno „raščiste“ pitanja oko Jasenovca, Jadovna i drugih stratišta ‒ u srpskom slučaju; isto se pitanje može postaviti u okolnostima hrvatskog ili bošnjačkog naroda) zaista potrebno i neophodno? Da li nam kopanje po toj prošlosti zapravo donosi samo nesreću i otvara uvijek novi krug mržnje, zla i nasilne smrti? Koliko god imali empatiju prema žrtvama i koliko god sa stanovišta žrtve težnja da se stvari „raščiste“ izgledala nužna, očigledno ta „raščišćavanja“ na ovim prostorima nikada nisu dobro donijela. Ostaje, dakle, vječno pitanje da li treba i da li je moguće jednom zauvijek zakopati ratne sjekire, staviti tačku na istoriju koja nam se intenzivno dešava i početi život u sadašnjosti?”

Marko Misirača

Riječ autora

„Ideja o ‘Sinovima…’ stigla me je u rodnim Ričicama kraj Imotskog. Jednog popodneva tamo sam se zatekao u društvu nekolicine tridesetogodišnjih umirovljenika u seoskoj gostionici. Tamo sam susreo mladiće u dobi između 25 i 35 godina. Ponudio sam ih pićem, krenuo je razgovor i pitao sam ih čime se bave. Odgovorili su mi jednostavno: „Idemo u poštu i gostionicu“. U poštu po mirovine, jer su svi umirovljenici, a potom u gostionicu jer se tim dragim momcima u životu ništa drugo nije događalo, osim alkohola. I tu sam shvatio tu našu poratnu napetost koju sam odmah odlučio pretočiti u dramski tekst…“

Mate Matišić

Riječ kritike

Matišićev komad u banjalučkoj verziji i dalje, kako u programskoj knjižici predstave zapisuje dramaturg Ivan Velisavljević, „čuva emotivnost, humor  i vještu kompoziciju originala, uz nastojanje da gledaoce primoramo na razmišljanje o ideološkim temeljima i o ludilu ekonomije mržnje i smrti, u kojoj živimo i dvadeset godina nakon ‘ratova za nasljeđe i to u svim državama, pokrajinama, entitetima, kantonima i opštinama nastalim poslije raspada Jugoslavije“. Autori predstave idu i korak dalje, tu grotesknu, crnohumornu priču o traženju nestalih, najmilijih, ubijenih i pokopanih tko zna gdje, o ucjenama mafije koja im na prodaju nudi podatke o mjestu gdje su zakopani, o iskopavanjima drugih, potpuno nevinih mrtvaca da bi prisilili mafijaše da im otkriju te toliko tražene lokacije, čitav taj kontekst prebacuju iz izvornog ambijenta, nekog zabitog sela u Dalmatinskoj Zagori u ništa manje zabačenije krajiško selo, Hrvati katolici postaju Srbi pravoslavci, narodnosti se miješaju poput karata u špilu kojim se igra ta opasna i volšebna partija u kojoj se ne pita o visini uloga, promijenjeno je i vrijeme kada se sve odigrava, a dominantan dijalekt ikavskog izgovora tako tipičan za ruralnu Dalmaciju i tako bitan za ovaj Matišićev komad, ispisuje se kočićevskom, ruralnom ijekavicom tipičnom za Zmijanje i okolinu Manjače. Dakle, novi tipovi, novi likovi, novi toponimi i novo vrijeme – a opet sve je tako matišićevski pogođeno, uštimano i funkcionira besprijekorno. Jer, i u originalu i u predstavi što je potpisuje tim Marka Misirače mrtvi su i dalje dominantni, sve se oko njih odvija, njihov govor, nečujan i neprimjetan za uho, grmi pozornicom i našom intimom, osvaja nutrinu naših rastrojenih i ustreptalih duša, pogađa nas više od bezbrojnih riječi i govora živih što tumaraju scenom u potrazi za tim neuhvatljivim trenucima smiraja, zadovoljstva i obiteljske sreće što je sakrivena negdje duboko, netragom nestala sred neznanih grobova dragih osoba.

Mladen Bićanić, „Oslobođenje“ – bosanskohercegovačke nezavisne novine