Repertoar ovogodišnjeg izdanja Ljetopisa u utorak, 19. jula protekao je u znaku likovne umjetnosti i književnosti.
„Čedo i njegova đeca – dvije generacije Lekića u ateljeu“ naziv je izložbe radova koja je otvorena sinoć u galeriji „Velimir A. Leković“ kao dio selekcije bARS programa 35. Barskog ljetopisa.
Riječ je o postavci koju čini više od dvadeset vajarskih radova Čeda, Joka i Jelene Lekić rađenih u drvetu, kamenu, aluminijumu, bakru i nekih rađenih raznim tehnikama.
Čedo Lekić bio je prvi topolički vajar, u čiji su atelje u Lamelama dolazile generacije barskih pionira i omladinaca, da krišom vire kako u bakru, gvožđu i kamenu nastaju umjetnička djela. Osnovnu školu učio je u Starom Baru, a u radionici Jovovića “krao zanat” rada u drvetu. Poslije završene polumature, dobio je stipendiju od Luke Bar i otišao u Titograd da pohađa Industrijsku školu. Tamo su zapazili njegov izuzetan talenat za ručnu obradu željeza. Ozbiljnije je počeo da se bavi umjetnošću od 1965. godine, a sedam kasnije i da aktivno izlaže. Novembra 1976. godine dobija najveće opštinsko priznanje – Nagradu oslobođenja Bara i postaje član Udruženja likovnih amatera Crne Gore.
Njegova djeca Joko i Jelena su završili Filozofski fakultet (Italijanski jezik) i Fakultet za turizam, ali su od oca naslijedili dar za likovnu umjetnost.
Prvu Čedovu izložbu nakon 38 godina, otvorio je Željko Milović, selektor bARS-a koji je na samom početku prenio dio atmosfere iz Lekićevog ateljea.
„Iz jedne od prostorija u prizemlju Pristanskih lamela br 14, od kojih ne vodi nikakav put, već samo do njih, čuje su cukanje. Jače, pa slabije, pa opet jače, pa opet slabije, razaznaje se samo jedan glas, kao da se svađa sam sa sobom. I opet cukanje, bez prekida, satima… Gomila radoznale dječurlije viri kroz teške zavjese, znaju da čika Čedo opet nešto pravi. Nekima je to dosadno i bez veze, neki ostaju fascinirani kako od bezlične gomile lima ili drveta nastaje nešto. Čika Čedo ih vidi, otvara staklena vrata prostorije, i razgovara s njima kao da su veliki. Ritual vazda isti“, kazao je Milović.
Osvrćući se na činjenicu da Čedo nije volio formalnosti i duge govorancije, Milović je kazao da zbog toga neće čitati njegovu biografiju, nabrajati priznanja i citirati što su poznati pisali o njemu.
„Reći ću samo da je za nas mlađe čiko Čedo bio velika faca. A za starije veliki vajar. Znali su to svi njegovi dobronamjerni vrsnici i kolege, znali su i oni što su ga vazda peckali zato što nije završio Akademiju. A što će čika Čedu Akademija kad je i bez nje dobio Nagradu oslobođenja Bara, kad je i bez nje bio najpoznatiji umjetnik u gradu početkom osamdesetih, kad su mu radovi plovili morima i okeanima u kapetanskim kabinama… Što će čika Čedu Likovna akademija kad bi mu svaki put kad bi vidio novu skulpturu čika Milo Vukčević rekao: “Ovo ti je odlično”“, istakao je on proglašavajući izložbu „skulptora Čeda Lekića i njegove lučke đece“ otvorenom.
Iste večeri, na platou ispred Dvorca kralja Nikole održana je književna promocija romana „Smrtni ishod atletskih povreda“ Milice Vučković.
Riječ je o romanu koji je nagrađen Vitalovom nagradom za najbolju knjigu na srpskom jeziku objavljenu u 2021. godini, a bio i u užem izboru za NIN-ovu nagradu, kao i u najužem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“.
Književna kritika ga definiše kao „roman apsolutne iskrenosti“, snažnu, iskrenu, poetičnu, ali nikako i patetičnu knjiga koja rasvjetljava kompleksne sisteme manipulacije i njihovu suptilnost.
U razgovoru sa Gordanom Leković, moderatorkom večeri, Vučković je istakla kako bez obzira na poklapanje sa ozbiljnim optužbama za seksualno zlostavljanje ovaj roman ne bi trebalo tretirati isključivo kroz prizmu emotivnog ili fizičkog napastvovanja žena od strane muškaraca. Njena namjera prilikom pisanja bila da ukaže na formativne periode u odrastanju i oblikovanju ličnosti koji jasno utiču na odluke i akcije koje preuzimamo u odraslom dobu, često ne bivajući svjesni istih.
„Roman se čita u istom ključu, u okviru teme nasilja, zlostavljanja, me too pokreta. Čak i prilikom promocije u Zagrebu, svi su imali iste komentare jadna Eva, Viktor je kriv, on je zlostavljač. Međutim,to nije osnovna tema i niko ne pominje njene pređašnje odnose koji su tu navedeni sporadično, naslikani u kratkim crticama, ali sa svrhom. Tema patoloških odnosa jeste glavna okosnica romana, ali ono na šta sam ja htjela da bacim svetlo nije misao jedna žena je žrtva već Eva i njeni izbori i ono čime su prouzrokovani“, kazala je Vučković.
Prema njenim riječima, ključno je posmatrati sve vrste odnosa koji likovi u romanu ostvaruju, odakle dolaze, kako su živjeli i odrastali da bi u krajnjem razumjeli njihove postupke danas. Sistemsko zanemarivanje i nerazumijevanje, nezdrav odnos djece i roditelja, nedostatak nježnosti i dijaloga u svim odnosima teme su na kojima Vučković insistira.
„Mene intrigira što kao ljudi neretko nemaju kapacitet da prepoznaju svoje loše odluke i podsvjesne strukture ličnosti koje utiču na njihov život već misle da je to loša sreća. Ja sam htela da pokažem da je Eva žrtve fame o velikoj ljubavi, te bajke na kojoj svi odrastamo o ljubavima koje moraju biti fatalne, ekstremne. Danas su, generalno, običan svakodnevni život i obične svakodnevne veze predstavljene kao dosadne i stremi se nekim ekstremima. Tome je podlegla Eva i njen je izbor ta takva, filmična ljubav“, zaključila je ona.