Gradsko pozorište Podgorica i „Barski ljetopis“
Tekst: Stevan Koprivica
„BEZ PORTFELJA“
Režija: Branislav Mićunović
Dramaturgija: Dragana Tripković
Scenografija: Marko Petrović-Njegoš
Kostimografija: Lina Leković
Asistentkinja reditelja: Branka Knežević
Igraju: Dubravka Drakić, Dušan Kovačević, Simo Trebješanin, Ivana Mrvaljević, Jelena Nenezić Rakočević, Miloš Pejović, Omar Bajramspahić, Ivona Čović Jaćimović i Vahidin Prelić.
Riječ pisca:
Imao sam nakanu da napišem još jednu komediju. Ispočetka, postojala je namjera da se oslonim na Branislava Nušića, kao što se on oslanjao na Gogolja. Da
napravimo ogled – šta bi bilo sa njegovom ministarkom u našem vremenu, u našim prostorima. Stvarnost vremena u kojem živimo, ova neviđena kolekcija oksimorona, ubijedila me je /dodajmo tu i argumentacije reditelja Branislava Mićunovića/ da je izlišno i deplasirano praviti transmisiju Nušića u naše okolnosti.
Sveli bi se na, ko zna koju po redu, reciklažu. Inicijalni motiv postoji, sve ostalo je proizvod ličnog viđenja aktuelnog herbarijuma, u kojem su presovane halucinantne
biljke, čije derivate sami sebi svakodnevno ubrizgavamo. Od tužne komedije „Bez portfelja” se pretvorilo u horor komediju, čiji junaci nisu čudovišta i zombiji, nego neki „slični nama”, kako bi rekao Aristotel. Ili je ovdje ipak riječ o čudovištima?
Stevan Koprivica
Riječ reditelja:
„Čovječanstvo se toliko prozlilo da mu više ne vrijedi fabulizirati“, napisao je Vladan Desnica u komentaru svog esejizovanog romana „Proljeća Ivana Galeba“.
Od te konstatacije, koje sam se bezbroj puta sjetio radeći ovu predstavu, prošlo je više od šezdeset godina, a mi smo gradirali zlo.
Zalud prividi civilizacijskog napretka, zalud.
Čini se da smo mi posebno nadareni za takvu vrstu gradacije.
Zato sam od Stevana Koprivice zatražio tekst koji se neće bazirati na fabuli, nego na vivisekciji fenomena naših svagdašnjih malformacija.
Nijesam u rediteljskom postupku krivio druge, već sam, zajedno sa ansamblom, sklonio zastore sa zrcala u kome se ogledaju naši mrakovi.
U nekoj vrsti pozorišnog egzorcizma suočavali smo se sa zlom i njegovim modifikacijama, glupošću, sujetom, pohlepom, izdajom, koja je postala paradigma vremena.
Dozvoljeno je, u samoodbrani, i nasmijati se tim odrazima, ali nas to neće spasiti od usuda gubitništva.
Branislav Mićunović
O reditelju:
Branislav Mićunović rođen je u Podgorici.
Pozorišni je reditelj. Radio je kao profesor glume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirao je u pozorištima u Beogradu, Novom Sadu, Rijeci, Tuzli, Nišu. U Crnogorskom narodnom pozorištu ostvario značajne režije: Gospodska krv M. Kavaje, Odbrana i poslednji dani i Obešenjak B. Pekića, Hasanaginica Lj. Simovića, Rat i mir u Grudi V. Radovića, Nora H. Ibzena, Lažni car M. Kovača, San o Svetom Petru Cetinjskom M. Drljević i Njegošev Gorski vijenac. Nagrade: nagrada za režiju Joakim Vujić i Jovan Putnik, Gran-prix za režiju Festivala festivala; Sterijina nagrada; Velika nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta; Nagrada za doprinos pozorišnoj kulturi u Crnoj Gori Veljko Mandić; Trinaestojulska nagrada; Decembarska nagrada, Međunarodna nagrada Zlatna jabuka; Orden Reda Danice hrvatske sa likom Marka Marulića.
Bio je umjetnički direktor festivala “Barski ljetopis”. Obavljao je funkciju direktora i umjetničkog direktora CNP-a. Član je Odbora za pozorišnu umjetnost CANU, predsjednik Senata DANU, počasni predsjednik Festivala Kotor Art. Predsjednik je Nacionalne komisije za saradnju sa UNESCO i Nacionalnog savjeta za kulturu.
Branislav Mićunović je za ministra kulture biran u tri mandata 2008, 2010. i 2012, a bio je i ambasador Crne Gore u Beogradu.