Sazvučje violončela i klavira u interpretacija jednog od najsjajnijih umjetnika moderne ruske muzičke scene, Aleksandra Rudina, bio je poslastica za sve koji su sinoć prisustvovali njegovom koncertu u Dvorcu kralja Nikole. Ovaj svjetski priznat violončelista, dirigent i pijanista nastupio je u okviru muzičkog programa Večernje scene jubilarnog Ljetopisa.
Djela Baha, Šumana, Kodalija i Bramsa, koja je svirao na violončelu, odnosno na klaviru bila su umjetnikov izbor za publiku u Baru. Utisak o njegovoj virtuoznosti i umijeću, pored pažljivo odabranog repertoara, pojačala je i činjenica da je Rudin dio programa izveo na klaviru, dio na violončelu. Nakon koncerta, objasnio nam je na koji je način odabrao repertoar i kako je onaj namijenjen violini komunicirao sa onim za klavir.
„Inače se ponekad odlučujem za koncerte kakav sam upriličio večeras. Djela koja sam odabrao iskombinovana su, 
čini mi se, tako da se slažu. Definitivno postoji neka veza između njih, prvenstveno između Šumana i Bramsa naravno, mada i Kodali ima toga karakterističnog mađarskog duha. Bah je bio nešto čime sam htio početi, dok sam Šumanova djela svirao prvi put, a njega i mnogo volim. On je jedan od mojih omiljenih kompozitora“, kazao je Rudin.
Rudin je umjetnik koji bezrezervno uživa u svakom pojedinačnom taktu koji odsvira i kome nije teško da se, kako je kazao, saživi sa misterioznim, divnim i enigmatičnim svijetom zvukova. Vjerovatno se tu može i naći uzrok njegove svestranosti, budući da je i violončelista i pijanista, ali i dirigent, aranžer i profesor. U razgovoru sa novinarima otkrio je kako on gleda na svoj poziv i njegovu raznovrsnost.
„Sebe smatram muzičarom. To na kom instrumentu sviram, kao i stvaranje muzike sa velikom grupom ljudi kao što je orkestar, zapravo i nije toliko važno. Naravno, najviše obrazovanja stekao sam kao violončelista. Nikada nisam imao dovoljno vremena i za klavir, ali se ponekad natjeram da pripremim nešto i za njega. Tako da su ovakve kombinacije kakvu ste vidjeli večeras zaista rijetke, ali eto, ponekad i to uradim. Ali, u suštini za mene je to isto, nema puno razlike. Violončelo jeste moj prvi izbor, ali ne mogu reći da mi je omiljeni instrument. On je dio moje ličnosti, na njemu sam želio da sviram, ali ako mi nešto drugo dobro ide, onda podjednako uživam i u tome“, objasnio je Rudin.
Profesor je na Moskovskom konzervatorijumu, a pored toga drži seminare širom svijeta i sarađuje sa studentskim orkestrima kao dirigent. Svojim studentima uvijek prenosi jednu poruku o muzici, njenoj vrijednosti i ljepoti.
„Profesuru ne vidim kao najvažniji dio svog života i karijere. Nemam uopšte velike ambicije kao profesor. Ipak, ono što smatram da je najbitnije reći studentima je da moraju pokušati da razumiju muziku, da uživaju u njoj i omoguće drugima da uživaju, a ne da misle samo o tehnici , tradiciji, onome što su napisali njihovi profesori, ili profesori njihovih profesora. Treba uvijek sami da pokušaju da shvate šta je napisano i čemu je riječ,“ kazao je Rudin.
Muzička raznovrsnost koja omogućava Aleksandru Rudinu da stvara u različitim muzičkim sferama u kombinaciji sa jedinstvenim umjetničkim integritetom čini da se izdvaja među svojim najznačajnijim savremenicima.