Glumac Miloš Pejović dao je za portal “Analitika” ekskluzivni intervju u kom govori o svom ovogodišnjem učešću u pozorišnoj produkciji “Barskog ljetopisa”, ulozi Lenija – jednoj od glavnih – koju tumači u komadu “O miševima i ljudima”, saradnji sa rediteljem Dinom Mustafićem, kao i značaju festivala nalik “Ljetopisu” za karijeru glumca u Crnoj Gori.
U nastavku možete pričitati cjelokupan intervju, a originaln članak OVDJE.
Ovo je već druga produkcija „Barskog ljetopisa“ u kojoj tumačiš glavnu, odnosno jednu od glavnih uloga. Pritom, obje produkcije obilježava rad sa velikim rediteljskim imenima kao što su Dora Ruždjak Podolski i Dino Mustafić. Na koji način kao glumac sagledavaš ta dva procesa, odnosno razlike i sličnosti između poetika ova dva reditelja?
Zaista sam zahvalan na ukazanom povjerenju za ove dvije velike uloge i za jedan lijep i inspirativan rad sa oboje reditelja. Oboje su zaista majstori svog zanata i pozorišne umjetnosti i veliko je zadovoljstvo raditi.
Ovi su se procesi razlikovali kako zbog teme, samih komada i likova u njima, pa samim tim i zbog različitih pristupa. Međutim, mišljenja sam da su dobri procesi uglavnom slični i da ono kako zajedno sa rediteljem pronalazišrješenja uvijek se svodi na povjerenje i na nalaženje zajedničkog jezika, kako sa rediteljem, tako i sa svim kolegama. I u oba slučaja je prisutno veliko povjerenje.
Što se poetike tiče, sami komadi su prilično različiti u startu, atmosfere i polazišta su drugačija, tako da o razlici u poetici rediteljskog izraza ne mogu da kažem mnogo više na osnovu ova dva procesa.
Uloga Hitklifa i uloga Lenija su različite po senzibilitetu, temperamentu i doživljaju svijeta i ljudi koji je svojstven ovim likovima, a sa druge strane spona im može biti njihovo stradanje, odbacivanje od strane drugih, marginalizovanost, trpljenje… Kako ti sagledavaš sličnosti i razlike ova dva lika i na koji se način transformiše tvoja tehnika i tvoja emocija pri tumačenju i igranju jedne odnosno druge uloge?
Kao što sam već rekao, polazišna tačka ovih likova jeste različita, zbog vremena i prostora u kojima se odvija radnja. Spona jeste jedna trpnost obojice i marginalizovanost obojice. Međutim, mislim da tu svaka sličnost prestaje. Hitklif je neko ko je vrlo promućuran, bistar, ali ne uvijek dobronamjeran, naprotiv, vrlo osvetoljubiv i ponaša se kao ranjena zvijer, nimalo naivno postupajući prema ljudima oko sebe, pokušavajući da ostvari svoj cilj, kojem jeste polazište neizmjerna ljubav, ali destruktivne i auto-destruktivne prirode.
Nasuprot njemu Leni je neko ko prihvata cijeli svijet raširenih ruku, zbog svoje ometenosti u razvoju nije u stanju da percipira svijet onakvim kakav zaista jeste, no možda je upravo Lenijev pogled na svijet ono što nam kao ljudima generalno nedostaje.
On ne želi nikome zlo i nema nikakav „veliki plan“ osim da može da se brine o zečevima. Samim tim i pristup 
tumačenju ovih likova jeste različit, jedina sličnost je ta da sam u oba slučaja izbjegao stavljanje sebe u poziciju žrtve, jer mislim da to prije svega nije scenski zanimljivo, i u oba slučaja nije ni korisno, kako na sceni, tako ni u životu, dodao bih. Hitklifu se prilazi rezonski, jer on sam kao lik je prilično iskalkulisan, pa ponekad čak i u emociji, on je zatvorena kutija, nastala kao posljedica zlostavljanja.
Kutija koju je jedino Keti otvorila, otud i ta neizmjerna ljubav koja je nastala. On je neko ko nema razvijenu emotivnu inteligenciju, ali je vrlo inteligentan. On stavlja ljudima pluseve i minuse i to je to. Leniju sam,međutim, morao da pristupim drugačije, kod njega nije teško pronaći motiv i zadatak, treba pronaći emociju. On je kao dijete,prema svima otvorena knjiga, hipersenzibilan i osjetljiv.
Sa velikom željom da sve bude kako treba, da niko ne bude povrijeđen i da se ne desi ništa loše. Pogotovo da se Džordž, njegov staratelj, prijatelj i sve ostalo ne naljuti i da mu on ne bude teret. Ključ tog Lenijevog poremećaja tražili smo upravu u njegovom, dječjem, pogledu na svijet.
Ova se predstava, između ostalog, bavi marginalizacijom drukčije, stare, bolesne i osobe sa smetnjama u razvoju; bijegom u utopiju kao jedinom mjestu na kojem možemo biti srećni dok nas ne ugrizu oštri zubi stvarnosti, jer se ovdje i sada prijateljstvo, humanost i sloboda povlače pred strahom, interesom i taštinom. Tu je naravno i naglašeno socijalni aspekt priče. Da li možemo očekivati da će nas vaše igranje predstave samo suočiti sa svim ovim problemima i aspektima, ili publika može očekivati neku vrstu katarzičnog pronalaženja, ili makar naslućivanja odgovora i rješenja?
Mislim da to zavisi od svakog gledaoca pojedinačno. Pretenciozno bi bilo tvrditi da će predstava proizvesti nešto kod svakoga. Naravno, to ne znači da mi nećemo u ovoj predstavi pokušati da proizvedemo i suočavanje i katarzu i naslućivanje odgovora, no na publici je da doživi i sudi o tome.
Mislim da povlačenje humanosti pred strahom i taštinom, diskriminacija i marginalizacija,nije problem samo ovdje i sada. To je sveprisutan problem od kad je čovječanstva. Teatar upravo treba da otvara te teme i da se njima bavi i bavi se. Da li je u stanju da išta promijeni, u to nisam siguran.
U nekim, relativno malim, dobro socijalno uređenim državama, državama socijalnog blagostanja po nordijskom modelu, koje su na visokom stepenu građanskog obrazovanja, naravno da je sve ovo prisutno u manjoj mjeri, ali to čini veoma mali postotak ukupnog ljudskog društva. U Crnoj Gori, kao maloj zemlji, naravno postoji mogućnost da se stanje popravi, ali mislim da je to sve, samo jedna mogućnost, daleka mogućnost, jer zahtijeva dubinsku promjenu građanske svijesti i obrazovanja.
Neke zemlje već imaju probleme paradoksa tolerancije; „ne može se tolerisati netolerantnost“,a mi tek treba da ostvarimo taj nivo tolerantnosti i humanosti, pritom ne pravdajući svoje ponašanje izigravanjem žrtve okolnosti i spoljašnjih faktora.
Koliko je za karijeru jednog glumca, osobito mladog kao što si ti, podstrek ljetnji festival kao što je „Ljetopis“ i rad na njemu? Šta on donosi i pruža glumcu u odnosu na rad u okviru standardne pozorišne sezone i rada u uobičajenim pozorišnim uslovima?
Ljetnji festivali sa svojom produkcijom, kao što je „Ljetopis“, zaista su model kojim Crna Gora može dati veliki doprinos u promociji crnogorskog teatra, i crnogorskih glumaca. Crna Gora je ljetnja turistička destinacija, bogata lokacijama kao što je Stari Bar, lokacijama koje su scenografija same po sebi. Čitavo primorje vrvi od lokacija koje se mogu ovako iskoristiti; kule u Herceg Novom, kotorski stari grad, Budva, Tivat, Ulcinj, pa i Cetinje sa svojom Ljetnjom scenom.
Veliki neotkriveni potencijal leži u kulturnom turizmu ove vrste, ne moramo ići daleko da vidimo kakav je uticaj npr. „Dubrovačkih ljetnjih igara“ na sveukupnu ponudu. Ja lično, volim da radim ljeti i volim da radim u ambijentima. I mislim da bi ovakvu vrstu rada zaista trebalo promovisati.
Miloš Pejović (1985, Herceg Novi) je crnogorski glumac mlađe generacije. Do sada je tumačio brojne uloge, kako u dječjim predstavama Gradskog pozorišta, tako i u predstavama na Velikoj sceni CNP-a i Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. Pamti se njegova uloga u predstavi „Ulcinjski gusar“, a zapaženi su i nastupi u pozorišnim komadima: „Vladimir Kućović“, „Ribarske svađe“, „Četvrta sestra“, „San na Božić“, „Njegoš, Vatre“, „Tri sestre“, „Opera za tri groša“, „Hasanaginica“, „Bilo jednom u maju“, „Adam i Eva“ za koju je dobio nagradu za najboljeg mladog glumca na „Risto Šiškov festivalu“ u Makedoniji, zatim „Romeo i Julija“, „Apartman Savoja“, kao i u diplomskoj predstavi „Žabar“. U autorskom projektu Radmile Vojvodić, predstavi „Everyman Đilas“, kojim je CNP obilježilo 60 godina postojanja, Miloš Pejović takođe tumači jednu od uloga.
Godine 2017. tumačio je glavnu ulogu u predstavi „Orkanski visovi“, u režiji Dore Ruždjak Podolski i koprodukciji „Barskog ljetopisa“ i Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. Imao je zapažene uloge u filmovima „Posle zime“, „Dohvati nebo“, „Eqvilibrium Vitae“, a tumačio je i jednu od glavnih uloga u filmskom ostvarenju „Ispod mosta, među stijenama“. Angažman je ostvario i u okviru popularne serije „Budva na pjenu od mora“, koja se emitovala na TVCG, kao i u serijama: „Božićni ustanak“, „Montevideo, Bog te video“, i „Grudi“. Miloš Pejović je bio voditelj glavnog programa na Hercegnovskom filmskom festivalu, za koji kaže da mu je pomogao da se upiše na Fakultet dramskih umjetnosti.