Kraljevsko pozorište „Zetski dom“: „Sin“, režija Mirko Radonjić

Kraljevsko pozorište „Zetski dom“
„Sin“, režija Mirko Radonjić

Režija, scenografija, dizajn svjetla: Mirko Radonjić
Tekst i dramaturgija: Mirjana Medojević
Kostimografkinja i saradnica na scenografiji: Lina Leković
Asistentkinja režije: Marija Backović
Fotografije: Duško Miljanić

Uloge: Srđan Grahovac, Marija Đurić, Omar Bajramspahić

O predstavi

Ovaj komad ne bavi se temom rata, već onim što ostane u ljudima nakon njega. Iako ga na teritoriji Crne Gore nije bilo, mnogo Crnogoraca učestvovalo je u ratu u susjednim državama. Neki kao podsjetnik na ta vremena imaju rane na tijelu, neki na duši, neki oboje. Tim dvoje mladih umjetnika koji su ušli u projekat sa crnogorskim glumcima, predano je otvarao teme kako bi zaokružili priču, pitajući se u tom procesu, da li je krug pakla i mržnje uopšte moguće zaustaviti. Skrojili su zajedno, pažnje vrijednu priču o sudbini jednog ratnog veterana i njegovoj djeci.

Riječ reditelja:

„Bez revidiranja svoje istorije, ne mislim u duhu nacionalanog ponosa kako je revidiramo, već zbilja kao susret sa svojom odgovornošću i svojom krivicom, mislim da kao društvo ne možemo da napredujemo. To se apsolutno vidi kroz razne pore društvenog bivstvovanja, kroz razne podjele koje danas postoje. Probali smo da to što u tekstu stoji ne čitamo kao bilo kakav pamflet već u smislu ljudskog stanja i ljudskih sudbina, i toga gdje one sve mogu da povedu. Tek u trenutku kada se suočimo s tim da su naši očevi išli u ratove, a postoji podatak da je 35 hiljada ljudi iz Crne Gore išlo u BIH i Hrvatsku, tek kada se suočimo sa time, tada ćemo moći znati šta su naši stavovi prije nego uskočimo u evropske čizme. Otvara se pitanje krivice. Nismo postavljali tragediju, ali to je taj antički model odgovornosti i krivice, koja kreće da proganja druge generacije.“

Mirko Radonjić

Riječ autorke:

„Ovo nije priča o jednom čovjeku. Nijedna priča to nikada nije. Sin se sveti na najbrutalniji mogući način preko odnosa sa njegovom kćerkom, njegovom polusestrom, na kraju dođemo i do griže savjesti tog sina. U suštini, to su tuđi grijesi koje plaća dvoje mladih ljudi, koji istovremeno čine svoje greške na tom putu. Ne mislim da je tekst završen, kada sam saznala da će Mirko da radi ovu predstavu ušli smo u novu ruku teksta, jer sam shvatila da kod njega postoji motiv, da mu predstava znači. Nemam taj pristup da je na tekst stavljena tačka, poštujem pisce koji tako rade, ali kod mene taj pristup dolazi iz toga što sam ja zapravo reditelj. Znam koliko života na sceni može da se otvara.“

Mirjana Medojević