Maj je na zimskoj sceni Barskog ljetopisa počeo promocijom posljednjeg romana Igora Marojevića „Prave Beograđanke“, štampanom u izdanju „Lagune“, 2017. godine. Književno veče, čiji je moderator bila prof. Maja Simović, 03. maja je u Dvorcu proteklo u razgovoru o idejama okosnicama i najznakovitijim motivima ovog romana, ali i cjelokupnog Marojevićevog stvaralaštva koje podrazumijeva nekoliko romana i zbirki priča, odreda izuzetno prodavanih i čitanih.
„Prave Beograđanke“ su, ubrzo nakon što su izašle iz štampe, postale bestseler. U slučaju ovog autora, o čijem kvalitetu svjedoče i brojne nagrade, atribut bestelera ne podrazumijeva podilaženje publici i neprimjerenu komercijalizaciju, već prijemčivost koja ne isključuje kvalitet, potom adekvatnu vezu sa sadašnjicom i ovdašnjošću čitaoca, preispitivanje minulih i aktuelnih sistema vrijednosti. Ova knjiga govori o Beogradu kakav je nekada bio, o fatalnim ženama 21. vijeka, o pravim Beograđankama i onima koje to nisu. Roman je, kao i zbirka priča „Beograđanke“ dio petoknjižja, ali „Prave Beograđanke“ nisu nastavak zbirke, kako se često i ishitreno zaključuje.
Iako su u centru pažnje ženski likovi, autor je smatrao za „moralno nužnu mjeru“ da u roman uvrsti i lik Igora Marojevića i to tako da on najviše strada.
Za potrebe romana Prave Beograđanke pošao sam od nekih realnih prototipova života. Pritom, znao sam da će činjenica da pišem o ljudima koji zaista postoje, a čija sam samo imena promenio, doneti probleme; pa sam kazao hajde da stvorim i lik koji se zove i preziva kao ja i koga ću višestruko da unesrećim. Tako imam argument i za ostale o kojima sam pisao. To je prosto danak jedne zaostale sredine, ali ja sam to radosno uradio, jer mi je prosto više muka od pisaca koji o sebi pišu pozitivno, objasnio je autor.
Stvaralački postupak Igora Marojevića, pisac Filip David, jednom je prilikom odredio kao postmodernistički, ali sa zaokretom kao onom što sam autor inovativno naziva digitalnim realizmom. U tom maniru stvarao je i neka od 
prethodnih djela.
Znate, na Balkanu je najvažnija mentalna sila inercija. Tako se meni desilo da, kada smo Aleksandra Ilić i ja ustanovili pojam digitalnog realizma i počeli da pričamo o njemu, niko nije bio zainteresovan. Tek sad svi jesu, usljed relativnog uspeha ovog romana. Mada digitalni realizam još ne postoji u istoriji književnosti, istina je da su više „Beograđanke“ pisane u ovom maniru, a da su „Prave Beograđanke“ više neki hiper-realistički roman, dodao je Marojević.
U kontekstu njegove tvrdnje da književnost ne treba samo da postavlja pitanja, kako se to često kaže, već i da daje odgovore na njih, autor svoja djela gradi tako da različitim čitaocima nude različite odgovore, one za kojima svako pojedinačno traga. Igor Marojević, afirmišući neku vrstu poetičkog pluralizma, vjeruje da je čitaočevo tumačenje ravnopravno njegovom i da o značenjima teksta odlučuje koliko i on.