Sarajevski ratni teatar – SARTR i Scena MESS
Igor Štiks
„Brašno u venama“
Režija: Boris Liješević
Dramaturgija: Dubravka Zrnčić-Kulenović
Scenografija: Vedran Hrustanović
Kostimografija: Lejla Hodžić
Muzika: Duško Šegvić
Inspicijent: Goran Filipović
Šef tehnike: Damir Fazlagić
Trajanje: 90 minuta
Igraju: Miki Trifunov, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Selma Alispahić, Jasenko Pašić
O predstavi
Predstava „Brašno u venama“ govori o emocionalnom i ideološkom jazu generacija i suočavanjem sa prošlošću kao bitnim segmentom budućeg života. To je komad o porodici koju je rat rasuo po svijetu, a koja se poslije više od 20 godina susreće u jednom gradu, jednom stanu, jednoj noći. Režiser predstave, Boris Liješević, naglasio je da su ljudska prošlost i traume postale pogled na svijet, način razmišljanja i obrazac ponašanja. „Na Balkanu gdje ratovi kreiraju historiju, geografiju, ekonomiju, kulturu, politiku, obrazovanje, trauma postaje nacionalno blago, identitet, političko sredstvo, tradicija, vaspitanje. Ovo je drama na koju su njeni junaci čekali decenijama. Drama povratka, susreta, progovaranja, krivice, prevazilaženja, raspleta i na kraju pomirenja“, istakao je Liješević dodajući da na Balkanu pomirenje postaje prijetnja jer zahtijeva suočenje, prihvatanje i otvaranje nove i nepoznate stranice.
Na Internacionalnom teatarskom festivalu MESS ova predstava osvojila je dvije nagrade: Nagradu „Zlatni lovorov vijenac“ za najbolje glumačko ostvarenje, koja je pripala glumici Kaći Dorić i nagradu Magazina „Dani“ – „Hrabri Novi svijet“. Takođe, predstava je osvojila dvije nagrade na 32. susretima pozorišta/kazališta Brčko: Grand Prix za najbolju glumicu dobila je Kaća Dorić, dok je nagradu za najbolji dramski tekst dobio je Igor Štiks.
Riječ dramaturškinje
“Skica za portret svoje vlastitosti”
„Jedna od osnovnih namjena svakog teatra jeste i afirmacija savremenog dramskog stvaralaštva, tako da je 
praizvedba i čast za teatar što može prvi scenski prezentirati jedan dramski tekst, ali i odgovornost da se, u procesu rada na predstavi, novom dramskom rukopisu pristupi sa posebnim umjetničkim respektom. Dramski tekst Igora Štiksa „Brašno u venama“ prva je njegova napisana drama, iako se radi o autoru koji se potvrdio kao vrstan književnik, tako da je ovoga puta ova umjetnička odgovornost teatra i kompletnog ansambla još i veća.
Portretišući jednu porodicu, oca, majku i njihove sinove, autor oslikava likove čija je sudbina zbir u kolopletu porodičnih i povijesnih događanja, sudbina gotovo jednaka sudbini svake porodice sa ovih prostora. Strahovi, nadanja, razočaranja i gubici ostaju kao tragovi na minuli, kao i sve prošle, ratove. Grižnja savjesti, osjećaj povrijeđenosti, ljutnja, lutanja, nemiri, traženje oprosta, postratni je usud. U opkoljenom gradu se ostajalo, iz njega bježalo ili bilo protjerano, a sada se, nakon dvadeset godina, vraćamo (najčešće zbog toga što nas od tamo tjeraju) ili želimo otići iz grada gdje smo bili ostali ili, pak bolno, prihvatamo izgnanstvo kao trajno ishodište.
Likovi iz „Brašna u venama” poniru u sjećanje, pričaju o onome što je bilo, kako se dogodilo, kako je moglo biti, mnogo više znaju ko su bili onda, nego li ko su danas. A ko smo nakon dvadeset godina? – pitanje je koje se direktno, baš kao strijela, zabada u ranjiva mjesta sjećanja svakog pojedinca. Možda je, s toga, bilo teško dramaturški strukturirati ovu dramu koja se događa jedne večeri, za trpezarijskim stolom, oko kojeg je ponovo, nakon dvadeseti dvije godine okupljena porodica. No, zasigurno je ovo ograničenje prostorom i vremenskim trajanjem, koje je postavio sam, autoru omogućilo da postupkom apstrahiranja nebitnosti (iako scenski atraktivnoj datosti) otvori prostor za duše svojih likova u kojima se, htjeli mi to ili ne, prepoznajemo.
Taj osjećaj identifikacije pratio nas je kroz cijeli proces rada na predstavi. Reditelj Boris Liješević, koristeći se različitim metodama improvizacije, otkrivao je zajedno s glumcima te duboke ponore sjećanja, jačinu emocija od ljubavi do prijekora, od razočarenja do skrušenosti, od grižnje savjesti do oprosta, te je omogućavao glumcu da počne živjeti sudbinu lika koji je sve više postajao skica za portret vlastitosti…Na jednoj probi sam zapisala: ne znam više gdje oni glumački oblikuju lik, a gdje otkrivaju sebe…“
Dubravka Zrnčić-Kulenović
Riječ pisca
„Priča ove drame nastajala je godinama. Prvi motivi su se pojavili još za vrijeme mog boravka u Čikagu gdje sam sretao porodice našeg porijekla u kojima sam vidio duboko generacijsko nerazumijevanje. Djeca nisu mogla u potpunosti razumjeti svoje roditelje, iskustvo i historiju koju su donijeli sa sobom u Ameriku. Usvajala su njihovu mitologiju jednog prošlog svijeta, ali preko toga i njegov brutalni gubitak. Izgledalo je to kao nepravda, da naslijedite sve te traume, a živite i želite se razvijati u svijetu u kojem za njih nema mjesta i čak su prepreka za taj razvoj.
Možda ova priča počinje od Davida, najmlađeg od likova, rođenog u Americi, koji svojim roditeljima, stricu, baki i djedu, ali i svima nama, postavlja ključno pitanje: Who are you? Tko ste vi? I što ja imam sa svima vama i s tim što sam dobio kao životni teret lutrijom rođenja? To me je natjeralo da se bavim različitim generacijama, unutar moje porodice također, njihovim nadanjima, uspjesima i porazima. To nerazumijevanje i svi ti sukobi, emotivni i ideološki – ideološki koji su nužno emotivni i emotivni koji dobijaju i ideološku artikulaciju – među različitim generacijama u posljednjih stotinjak godina, od Prvog do Drugog svjetskog rata, nedavnog rata, ali i vremena mira koja zbog toga, kao što znamo, nisu lišena konflikta, postali su temom ovog teksta. Kažem teksta, jer nisam znao koju će formu ova priča konačno pronaći.
Dramska forma, kojom se do sada nisam bavio, nametnula mi se kao jedina moguća. Pokušao sam s prozom, ali nije išlo. Neke priče nije moguće ispričati klasičnim pripovijedanjem već je potrebno pustiti likove ispred sebe, na scenu, da pričaju, da šute, konfuzno, s prekidima i šumovima, s neizgovorenim a bolno prisutnim, sa svim onim željama, težnjama i razočaranjima koji su otporni na protok vremena, s ranama koje se skrivaju a onda se bolno otvaraju, sa zakopanim i iskopanim u nama, s pozvanim i nepozvanim gostima, sa svim onim, ukratko, što sa sobom često nose obiteljska okupljanja.
Prošlost je kao bumerang, uvijek se vraća. Moramo naučiti uhvatiti taj bumerang prije nego nas ponovo povrijedi, ne da bismo ga odbacili i zaboravili, već da bismo spriječili da nam osakati budućnost“.
Igor Štiks, autor
O autoru
Igor Štiks je rođen 1977. godine u Sarajevu. Živio je i školovao se u rodnom gradu, Zagrebu, Parizu, Čikagu, 
Edinburgu i Beogradu. Za svoj prvi roman „Dvorac u Romagni“ (Durieux, 2000; drugo izdanje Fraktura, 2007) dobio je nagradu „Slavić“ za najbolju debitantsku knjigu. Ovaj je roman do sada objavljen na njemačkom, engleskom, španskom i turskom jeziku. Njegov drugi roman „Elijahova stolica“(Fraktura, 2006) dobio je nagrade „K. Š. Gjalski“ i „Kiklop“ za najbolje prozno djelo godine, a preveden je do sada na trinaest jezika. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu po ovom je romanu napravljena predstava, u režiji Borisa Liješevića, koja je osvojila Grand Prix BITEF-a 2011. Njegova prva knjiga poezije „Povijest poplave“ (Fraktura) izlazi 2008. Sa Srećkom Horvatom je objavio politički esej „Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora“ (Fraktura, 2010) kao i zbornik „Welcome to the Desert of Post-Socialism”(Verso, London, 2015). Njegovu studiju “Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship“ objaviće londonski Bloomsbury 2015. godine. Radi kao istraživač na Univerzitetu u Edinburgu. Za svoj književni i javni rad dobio je francusko odlikovanje „Vitez umjetnosti i književnosti“. „Brašno u venama“ njegov je prvi dramski tekst.
O reditelju
Boris Liješević rođen je 1976. u Beogradu, a odrastao je u Budvi gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu apsolvirao je 1999. srpsku književnost i jezik, a 2004. diplomirao je režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gdje i danas na katedri za intermedijalnu režiju radi kao samostalni stručni saradnik.
Kao asistent režije sarađivao je na predstavama najpoznatijih srpskih reditelja, kao što su Jagoš Marković, Bora Drašković, Ljuboslav Majer, a više je godina kao asistent ili saradnik radio na predstavama Tomija Janežiča. Trostruki je stipendista Gete instituta u Beogradu, a u sklopu stipendije 2005. učestovao je na skupu Forum Junger Buhenangehoeriger u okviru festivala Theatertreffen u Berlinu. Nekoliko je godina bio saradnik Zagrebačkoga glumačkog studija. U dosadašnjemu samostalnom profesionalnom rediteljskom radu susretao se s različitim naslovima, autorima i smjerovima. Uveliko ga zanimaju savremeni regionalni i evropski autori: David Harrover „Prisutnost“ (Atelje 212, Beograd), John Osborne „Osvrni se gnjevno“(Centar za oblikovanje vremena, Pančevo u koprodukciji s Narodnim pozorištem iz Beograda), Lutz Hübner „Greta str. 89“ (Srpsko Narodno pozorište, Novi Sad), Olja Lozica „Ogrebotine“ (Međunarodna dramska kolonija HC ITI, Grožnjan 2011), Fedor Šili „Čarobnjak“ (Narodno pozorište Sombor), Ksenija Dragunska „Osjećaj brade“ (Teatar Komedija, Skoplje), Igor Štiks „Brašno u venama“ (Sarajevski ratni teatar). Nekoliko predstava radio je prema dramatizacijama romana: „Opštinsko dete“ Branislava Nušića u Narodnom pozorištu u Kikindi, „Jare u mleku“ Jurija Poljakova u Pozorištu mladih u Novom Sadu, „Elijahova stolica“ Igora Štiksa u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i na sarajevskom Mess-u, „Upotreba čoveka“ Aleksandra Tišme i mnoge druge. Značajan dio njegovoga opusa čini rad u dokumentarnom pozorištu, u kome autorski projekti nastaju snimanjem tematskih razgovora s odabranim anonimnim sagovornicima.