Slikarski radovi Ibrahima Kurpejovića, njih dvadeset četiri, rađeni kombinovanim tehnikama, mogu se vidjeti od četvrtka, 12. aprila u barskom Dvorcu kralja Nikole, gdje je otvorena još jedna izložba likovnog programa zimske scene Ljetopisa. I ova postavka biće dostupna publici u narednih mjesec dana.
Lirski apstraktni pejzaži, skladna kompozicija, smjele „teksture, fakture i površine“, te izuzetno naglašen kolorit karakteristike su sveukupnog djela ovog crnogorskog autora koji je do sada imao 17 samostalnih i više od stotinu kolektivnih izložbi u zemlji i regionu. Ipak, sa posebnim zadovoljstvom je istakao činjenicu da svoje radove predstavlja publici Ljetopisu.
Moram da kažem da sam počastvovan i zadovoljan što sam gost ove značajne kulturne manifestacije, neću reći samo u Baru, već u Crnoj Gori, jer Ljetopis zaista zavređuje šire poimanje. Pratim likovnu scenu Crne Gore i vidim da Bar ozbiljno vodi računa o likovnom stvaralaštvu. To je, čini mi se, posebno u posljednje dvije-tri godine na jednom zaista visokom nivou. Publika je, primjećujem, izuzetno likovno prisutna i likovno znana. Tako da mi je izuzetno drago što sam ušao u izbor učesnika Ljetopisa, kazao je Kurpejović na otvaranju.
„Topli pejzaži rožajski“, kako je njegove slike okarakterisao Slobodan Vuković, spoj su „oblika realno-asocijativnog 
svijeta“. U njima ima zavičajnog, topografskog, konkretnog, izazvanog utiskom i doživljajem spoljnjeg svijeta; ali mu radovi obiluju i izrazom unutarnjeg promišljanja, igrom duha i zaumnog. Kurpejovićevo slikarstvo je podjednako i ekspresija i impresija.
Uvijek kažem da ono što čovjek kao individua u sebi posjeduje, kao što svako, na primjer, posjeduje svoje lice ili način razmišljanja na istu temu. Mislim da je i moje promišljanje umjetnosti kombinacija vizuelnog opažanja svega oko sebe i onog što je duhovno u meni, što uvijek svi tražimo. Tako da bih rekao da je to dijelom i ekspresija i impresija, tj. da moj rukopis i senzibilitet zaista poimaju sve to, izjavio je autor.
Ibrahima Kurpejovića kritika naziva izuzetnim koloristom. I zaista, za njega je boja suština slika, ono što je ton u muzici, tj. riječ u književnom djelu. Na svakom njegovom radu, uključujući i dvadeset četiri izložena u Dvorcu, u tom obliju boja iščitava se bogatstvo u idejama i oblicima, tj. pejzažima koji su uvijek više asocijativni nego konkretni.