Posljednji februarski četvrtak na zimskoj sceni Barskog ljetopisa bio je opredijeljen za pozorište. Tako je gost Bara i Dvorca kralja Nikole, 22. februara, bila umjetnička ekipa zagrebačkog Exit teatra, koja je izvela hit-predstavu „Kako misliš mene nema?!“, u režiji Ivice Boban, a izvedbi Filipa Juričića i Amara Bukvića.
Pred Baranima je skoro dva sata igrana farsična i iskrena, opuštajuća i dramatična, smiješna i gorka priča dvojice muškaraca koja lutaju lavirintom svojih stvarnih i zamišljenih identiteta, konstruišući niz osoba, situacija, realnih i fantastičnih događaja. U pokušaju da se sve to razotkrije i likovi ogole, u prvi plan dolazi zapitanost gledalaca da li su pred njima ljudi siromašnog duha, nemoćni buntovnici, žrtve prošlosti i kolektivne svijesti ili pak sopstveni dželati.
To su zapravo dva lika koja postoje svugdje, koji su na margini društva, koji se nekako pokušavaju istaknut, a to im nikako ne uspijeva, jer njihov im socijalni pedigre to ne nudi. Oni su, dakle, kak mi to u Zagrebu zovemo ‒ kvart, ili u Beogradu ‒ blok; likovi za koje ne bih rekao da su neobrazovani, nego nisu imali priliku da postanu ono nešto drugo. Čini se da su beznačajni, a zapravo su užasno značajni i zato se i predstava zove „Kako misliš mene nema?!“. Dakle, ti ljudi su tu oko nas i uvijek pokušavaju naći svoju sreću i biti srećni kao svi ostali, a to im ne uspijeva, objasnio je nakon igranja glumac Amar Bukvić.
Tekst ove predstave nastao je kao plod interakcije dramaturškinje Olje Lozice i rediteljke i autorke projekta, Ivice Boban, a prije svega improvizacije dvojice glumaca, koji su materijal crpli iz svoji života, „iz kvarta“ u 
Zagrebu, iz kog su potekli. Takvi likovi se mogu naći i u člancima crne hronike bilo kojih dnevnih novina, bilo da su one kupljene u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji… bilo da se čitaju danas ili u nekom trenutku naše prošlosti. U tome se krije ključ uspjeha predstave, koja puni pozorišne sale širom bivše Jugoslavije već više od deceniju.
Mi sigurno idemo uz vrijeme u kom živimo. Malo, ajmo reć, podilazimo onom vremenu i podilazimo društvenoj situaciji koja nas okružuje u datom trenutku. Tako aktualiziramo stvari. Ovo je 11. godina da igramo predstavu. To je blizu 400 izvedbi, a pritom je sigurno 80 posto predstave isto kakvo je bilo prije 11 godina. To što je ona podjednako aktuelna nekad i sad je, zapravo, njena čar i ljepota. Nama je uvijek milo igrati ovu predstavu zato što je ona lokalnog tipa, vezana je za Zagreb. Zato nam je u samom početku, čak i kad smo je igrali negdje u Hrvatskoj, glavna pomisao bila: kako će biti kad je budemo izveli u Splitu, ili nekim drugim gradovima. Onda smo vidjeli da to tamo funkcionira isto, pa smo počeli putovati po bivšoj Jugoslaviji zbilja puno. Dakle taj lokalni štih ne smeta, dodao je Bukvić.
Nagrađivani komad „Kako misliš mene nema?!“ je jedna od najdugovječnijih i najgledanijih predstava na zagrebačkoj pozorišnoj sceni uopšte.