Na portalu za pozorišnu kritiku i teatrologiju Peripetija.me objavljena je kritika ovogodišnje produkcije Barskog ljetopisa i Kraljevskog pozorišta Zetski dom „Orkanski visovi“, čija je autorka pozorišna kritičarka Iva Čukić Šoškić. U nastavku teksta možete je pročitati u cjelosti.
“U pozorištu Zetski dom prvi put je 24. oktobra 2017. godine postavljena na scenu predstava „Orkanski visovi“, po motivima romana Emili Bronte, u adaptaciji Stele Mišković i režiji hrvatske rediteljke Dore Ruždjak Podolski (premijerno izvedena 20. jula na sceni u Starom Baru, u produkciji Barskog ljetopisa i Zetskog doma).
Predstava „Orkanski visovi“ nije, kako bi se u prvom mahu očekivalo, samo melodrama o neostvarenoj ljubavi, već se kroz zamršenu priču punu obrta nameću razni podteksti podstičući nas u otkrivanju mnogobrojnih značenja teksta – o čednosti bića dok još nije uslovljeno očekivanjima društveno prihvaćenih vrijednosti i normi, o surovom neprihvatanju drugačijih, o nikad pomirenim staleškim nejednakostima u društvu i igrama moći, rasizmu,o bezdanu ljudske samoće s kojom se svako rodi i čezne za nečijom pažnjom…i tako redom. Takođe, realistički jezik ove predstave je efektan i britak, na mahove stilizovan i pun simbolike, a opet ne postajući nikad suvišan, banalan ili patetičan, pružajući gledaocu mogućnost totalnog uživljavanja u radnju, baš kao prilikom čitanja ovog klasika.
Rediteljka je spretno rukovodila igrom glumaca na sceni igrajući se smislom vremena i prostora, konstantno preplićući momente sadašnjosti i budućnosti, a isto tako samim njihovim kretanjem po sceni simbolično razdvaja „komade“ prostora u kojima se radnja simultano odvija. Scena (Jelena Tomašević) u mnogome doprinosi stvaranju atmosfere ovog viktorijanskog romana, ali isto tako ne želeći da bude u potpunosti doslovna ostavlja ponegdje da se maštom gledaoca nadogradi prostor, dok muzika Slobodanke Dabović nenametljivo podvlači emotivnu dimenziju pojedinih scena.
Duhovna metamorfoza koju proživljavaju svi glavni likovi u ovoj priči slikovito je prezentovana ne samo kroz samu 
glumu, već i preko odgovarajućeg kostima (Lina Leković) i šminke upečatljivo se odražavajući na njihovu fizičku pojavu. Hindli (Dejan Ivanić), doživotno zatrovan mržnjom prema svom usvojenom bratu Hiklifu (Miloš Pejović), od najprije bogatog, uglađenog, učenog ali i bestijalno surovog čovjeka postaje propala,očajna i cinična pijanica. Hiklif, najprije ravnopravan sa bratom Hindlijem, od neuglednog i prljavog poljskog radnika (kakvim ga je učinio Hindli nakon očeve smrti) nakon nekoliko godina odsustva vraća se kao bogataš i gospodin, dok Keti čini preobražaj pa od bezbrižne, slobodne i neukrotive djevojke, lepršave u svojoj jednostavnosti i zaljubljenosti, postaje konformistkinja i odabira ugodan život umjesto autentične ljubavi.
Glumci su bili međusobno dobro uigrani i skladni bez nekih većih odstupanja u kvalitetu igre. Miloš Pejović je odlično prikazao mnogobrojne nijanse Hiklifovih osjećanja predstavljajući stidljivost i povučenost tek na ulici pronađenog divljeg dječaka, djetinje čedne ljubavi prema Keti, strast, ponos, prkos i bijes iznevjerenog ljubavnika. Veoma uvjerljivo i izražajno Ana Vučković je prikazala lik Keti, njenu dobrotu, slobodoumnost i šarm, neopterećenost društvenim normama, a onda i njenu upečatljivo vidljivu promjenu, pokondirane dame, osorne i neprijatne prema nižem staleškom sloju. Dejan Ivanić kao Hindli vrlo ekspresivno tumači složenost ovog lika čija zloba potiče iz neutažene žeđi za očevom ljubavlju, straha da će je izgubiti sa dolaskom novog člana porodice, a agresivnost i cinizam posljedica su nemoći da on tu išta promijeni. Hindlijevu ženu Frensis uspješno igra Branka Stanić dočaravajući nemirni i krhki duh ovog lika, pa je do rastrojstva dovodi Hindlijeva životinjska grubost prema Hiklifu, a od idealizovonag osjećanja ljubavi pada u ponore sopstvenog mraka. Emir Ćatović i Jelena Simić korektno su tumačili likove brata i sestre, Edgara i Izabelu, koje iz mrtvila uljuljkanog buržujskog života Hiklif i Keti bude svojim destruktivnim duhom. Katarina Krek odlično se snašla u ulozi Neli, pokorne i ljubazne služavke, nataloženog osjećaja samoće i gorčine, dok je Simo Trebješanin vjerodostojno predstavio Ernša, Ketinog i Hindlijevog oca, njegovu humanost i pravdoljubivost, čija smrt uzrokuje poljuljanost ranije baštinjenih vrijednosti u porodici.
„Orkanski visovi“ je predstava koja snagom narativne strukture, izvanrednom glumom i inteligentom režijom svakako zavrijeđuje pažnju publike.”
Izvor: Peripetija.me