Pozorišni program Večernje scene Barskog ljetopisa nastavio se u četvrtak, 13. jula, kada je na Sceni u Starom Baru odigrana predstava ITD teatra iz Hrvatske, u režiji Boba Jelčića „Ko rukom odneseno“. U predstavi su igrali Ivana Krizmanić, Marko Makovičić i Jerko Marčić.
„Ko rukom odneseno“ je pedesetominutna predstava koja se sastoji od jednog čina. Tri glumca, smještena u skučen prostor porodične kuće jednog tipičnog bračnog para, sve vrijeme provode razgovarajući o problemima njihovog prijatelja koji je inače uspješan čovjek, ali odjednom suočen sa teškim životnim i emotivnim problemima koje im ispovijeda željan prijateljske topline i razumijevanja. Predstava ima jednostavnu formu u koju se uklapa naturalistička scenografija – otrcana, sumorna kuhinja socijalističkog urbanog srednjeg sloja, glumci nastupaju pod svojim imenima, pritom okruženi publikom neposrednije nego inače, budući da je ona za potrebe intimnosti i kamernosti ovog komada, bila smještena i na samoj sceni. Iako u konstantnom dijalogu, likovi na sceni suštinski ne kazuju mnogo jedni drugima. Oni izgovaraju svakodnevne, formalne učtive fraze, pa predstavu karakteriše „apsurdno-poetska povišenost, koja nebitnu situaciju uzdiže do minimalističkog remek-djela seciranja međuljudskih odnosa, a naročito (ne)sposobnosti za istinsku bliskost i empatiju“.
„Komuniciramo u životu u mehanizmima, koji se ponavljaju i to je bio okvir ove predstave – kako pronaći 
obiteljske, formalne razgovore, koji se najbrže prepoznaju. Dakle, ti kad sjediš u nekom kafiću i iza sebe čuješ ljude kako pričaju u par sekuni prepoznaš razgovor. Mi smo to u radu „tjerali“ do apsurda i krajnjih granica“, kazao je Marčić.
U ovako koncipiranoj priči pažnju je privukla glumačka spretnost, uvjerljivost i igra, koja se kako je kritika primijetila, kreće između realistične uvjerljivosti i mehaničke, ironične teatralnosti.
„Kada smo radili ovu predstavu razgovarali smo recimo o Čehovljevom „Galebu“ i o tome što ljudi u tom komadu govore i pokazuju i tome koliko stvari koje pokazuju, težinu, bol, druga osoba sa kojom razgovara uopće ne primjećuje i ne želi primijeti. To je tako u mnogim, svakodnevnim situacijama“, kazao je Marčić, objašnjavajući na koji su način radili na svojoj glumi u ovom projektu.
Apsurd, izoštren monotonim ponavljanjem ispraznih formalnosti, i preciznim, dopadljivim, do perfekcije dovedenim scenskim pokretom, potresno istinito ukazuje na okamenjenost u životima iz kojih je, sa sposobnošću za istinsko povezivanje sa drugima, ispražnjen i svaki bitniji smisao – riječ je kritičke javnosti o ovoj predstavi. Zagrebački ITD teatar koji potpisuje njenu produkciju djeluje u okviru programskog koncepta Kultura promjene i svojim se istraživanjem različitih oblika izvođačkih umjetnosti, istraživanjem prostornih mogućnosti, zatim otvaranjem vrata 
mladim, neafirmisanim autorima i studentima izdvaja od ostalih zagrebačkih pozorišnih kuća.
„Inače Teatar ITD je kazalište koje dopušta da se radi veliki dijapazon i eksperimenata. I mladi i afirmirani reditelji u njemu mogu raditi. Imam priliku da u zadnje vrijeme radim puno sa ljudima iz regije i dosta govore kako fali taj prostor za ljude koji zastupaju nezavisnu scenu i to je veliki problem jer mladi se ljudi moraju imati gdje isprobavati“, dodo je Marčić.