Gradsko pozorište Podgorica
Autorski projekat i režija: Boris Liješević
Dramaturgija: Stela Mišković
Kostimogradija: Tijana Todorović
Kompozitor: Rambo Amadeus
Šef scenske produkcije: Nikola Krstić
Producent: Ana Medigović
Inscipijent: Ivana Ivezić
Organizator: Dragan Bejlobrković
Majstor svjetla: Vlado Laković
Asistent mastora svjetla: Gavrilo Lopičić
Majstor tona: Predrag Vuković
Fotograf: Ana Kašćelan
Igraju: Dubravka Drakić, Branka Femić Šćekić, Božidar Zuber, Katarina Krek, Emir Ćatović, Pavle Ilić, Ivona Čović Jaćimović, Sanja Popović, Simo Trebješanin, Željko Radunović i Branko Ilić
O predstavi
„Stih iz crnogorske himne „…čuvari tvog poštenja…“ proziva jednu od najvažnijih tekovina crnogorske tradicije – poštenje!
Crna Gora je sredina u kojoj je, tokom prethodnih vjekova, poštenje postalo kult. Zašto? Različite sredine do kulta uzdižu različite kategorije: poredak, prirodu, ekologiju, sport, trgovinu, dizajn, dok smo mi do kulta uzdigli – poštenje. Svi odgovori su uvijek u geografiji. Naši preci su živjeli u sredini u kojoj nije bilo dovoljno hrane, obradive zemlje, blaga, sredstava za život. Kult poštenja čuvao je zajednicu na okupu. Držao je u životu. Ljudskost je čuvala egzistenciju. Danas su se vremena promijenila, i u odnosu na ta vremena svega ima na pretek. Uslijed promijenjenog socioekonomskog momenta mijenja se i način života. Šta odlazi u tradiciju, a šta ostaje u životu? Šta je s tim našim poštenjem, gdje je ono danas i na koji način mi danas nosimo taj kult? Kao opterećenje, nužno zlo ili nešto drugo? Maler kaže „tradicija nije obožavanje pepela, nego održavanje vatre!“ Ako govorimo o našem odnosu prema poštenju, pitanje je što mi danas radimo.
Da li obožavamo pepeo ili držimo vatru?“
Boris Liješević, reditelj
Riječ kritike
„Scenski rukopis Borisa Liješevića je prepoznatljiv, asketski je sveden, snažno autoironičan, povremeno odgovarajuće praćen muzikom Ramba Amadeusa. Delikatno građeni paralelni prizori igre živopisno odražavaju školsku svakodnevicu, prekomerni uticaj društvenih mreža, opsesije samopredstavljanjem na internetu, kao i neobuzdano, svojeglavo ponašanje dece i roditelja. Iz dece povremeno izbija užasna surovost, na primer u sceni zajedničkog, neotesanog vređanja Blaža. Kasnije će se slični prizori odigrati sa njihovim roditeljima, u bezobzirnijem obliku, kada divljački iskazuju bes na Razrednoj, kao rezultat njenih izjava da uči decu da budu dobra. Roditelji je zato bukvalno pljuju, pa fizički nasrću na nju, bušeći na njenom licu krvave rane koje postaju osobeni simbol Razrednine prometejske borbe za pravednije društvo. Ove prizore bahatog ponašanja dece i roditelja možemo shvatiti i kao odraz ideje da deca nasleđuju vrednosti roditelja, nastavljaju sistem odgajan na tlu podivljalog nepoštenja. U tom smislu tumačimo i vrlo efektan izbor da isti glumci igraju i decu i njihove roditelje (u većini slučajeva).“
Ana Tasić, Politika
Reditelj
Boris Liješević rođen je 1976. u Beogradu, a odrastao je u Budvi gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu apsolvirao je 1999. srpsku književnost i jezik, a 2004. diplomirao je režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gdje i danas na katedri za intermedijalnu režiju radi kao samostalni stručni saradnik.
Kao asistent režije sarađivao je na predstavama najpoznatijih srpskih redatelja, kao što su Jagoš Marković, Bora Drašković, Ljuboslav Majer, a više je godina kao asistent ili saradnik radio na predstavama Tomija Janežiča. Trostruki je stipendista Gete instituta u Beogradu, a u sklopu stipendije 2005. učestovao je na skupu Forum Junger Buhenangehoeriger u okviru festivala Theatertreffen u Berlinu. Nekoliko je godina bio saradnik Zagrebačkoga glumačkog studija.
U dosadašnjemu samostalnom profesionalnom rediteljskom radu susretao se s različitim naslovima, autorima i smjerovima. Uveliko ga zanimaju savremeni regionalni i evropski autori: David Harrover Prisutnost (Atelje 212, Beograd), John Osborne Osvrni se gnjevno (Centar za oblikovanje vremena, Pančevo u koprodukciji s Narodnim pozorištem iz Beograda), Lutz Hübner Greta str.89 (Srpsko Narodno pozorište, Novi Sad), Olja Lozica Ogrebotine (Međunarodna dramska kolonija HC ITI, Grožnjan 2011), Fedor Šili Čarobnjak (Narodno pozorište Sombor), Ksenija Dragunska Osjećaj brade (Teatar Komedija, Skopje), Igor Štiks Brašno u venama (Sarajevski ratni teatar).
Nekoliko predstava radio je prema dramatizacijama romana: Opštinsko dete Branislava Nušića u Narodnom pozorištu u Kikindi, Jare u mleku Jurija Poljakova u Pozorištu mladih u Novome Sadu, Elijahova stolica Igora Štiksa u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i na sarajevskom Mess-u, Upotreba čoveka Aleksandra Tišme i mnoge druge. Značajan dio njegovoga opusa čini rad u dokumentarnome pozorištu, u kome autorski projekti nastaju snimanjem tematskih razgovora s odabranim anonimnim sagovornicima.