Predstava „Deca“

Predstava „Deca“

Narodno pozorište u Beogradu

Opera u 17 pjesama na muziku Irene Popović, po romanu Milene Marković

Ljetnja scena Doma kulture

21.30h

U predstavi igraju: Nela Mihailović, Suzana Lukić, Predrag Miletić, Vanja Milačić, Pavle Jerinić, Milena Đorđević, Bojana Stefanović, Bojana Bambić, Dragana Varagić, Aleksandar Vučković, Miona Marković, Teodora Sparavalo, Jelena Blagojević, Vladan Matović i pjevači Tamara Mitrović, Iskra Sretović i Marko Kostić.

Kamerni orkestar nastupiće u sastavu: Nikola Dragović, Ivan Mirković, Aleksandar Jovan Krstić, Vladimir Gurbaj, Luka Sparavalo, Aleksandra Kijanović, Pavle Rakočević, Aleksandar Petrović, Vid Milošević i Tina Miladinović.

U predstavi učestvuje i Dječiji hor „Nade“, koji vodi Biljana Simenović.

Autorski tim čine i Dimitrije Kokanov (dramaturg/ libreto), Jelena Novak (muzički dramaturg), Igor Koruga (koreograf), Miraš Vuksanović (scenograf), Selena Orb (kostimograf) i Ljiljana Mrkić Popović (scenski govor).

Riječ reditelja i kompozitora:

U muzici koju sam komponovala za „Decu“ pokušala sam da pronađem boju kolektivnog glasa tj. Mileninog bića. Kompleksnost Milenine poezije i njena slojevitost mi je dala prostor da taj kolektivni glas može biti i operski, i običan, da može biti i djetinji i da može biti savršen u svojoj nesavršenoj boji. Glasovi u „Deci“ su jedinstven spoj nespojivog i čini mi se samim tim dobijamo jedan nadglas koji plovi kroz prostore i koji naprosto odbija da bude definisan i uhvaćen u zamku klasične analize.

Milenina djeca su slaba ljudska djeca… pokvarena, uplakana, bijesna, teturava, drhtava, skakutava, pomamljena, omamljena, potuljena i svi hoće sve… Vrištava ljudska djeca…

U poziciji kada komponujemo za djecu vrlo često ulazimo u zamku prilagođenja muzike i zaista mislim da je to pogrešno. Kroz stihove koje sam citirala, Milena upravo piše o tome da to dijete jesmo mi koji smo to isto dijete zaboravili, sakrili, uvili u neke lažne norme i kodekse ponašanja. Kada pišem tj. komponujem o njima postajem to isto skakutavo i vrištavo dijete, oslobođeno, srećno… Sam čin stvaranja onda postaje igra i radost bez ikakve mistifikacije i tjeskobe i samo želim da taj stvaralački vrtlog nikada ne prestane i traje stotinu hiljadu milion dana i stotinu hiljadu milion noći…

Irena Popović Dragović