Multimedijalni program „Hram zlatnog lotosa, 40 godina kasnije“, posvećen istoimenoj knjizi Slobodana Vučkovića, objavljenoj još 1982. godine, održan je u srijedu, 24. avgusta u kultnom barskom „Dublin pubu“, kao završno veče segmenta bARS ovogodišnjeg izdanja Barskog ljetopisa.
Tom prilikom, nakon gotovo četiri decenije, Vučković se pojavio ponovo na barskoj sceni, a veče je bilo i posebno emotivno obojeno zbog susreta cjelokupne postave kultne barske rock grupe iz sedamdesetih – „Napokon“ čiji je Vučković bio član.
U razgovoru sa Željkom Milovićem, selektorom bARS-a Vučković se osvrnuo na rok muziku, nastupe, uspomene, pomorsku karijeru, knjigu „Hram zlatnog lotosa“ te na studijska putovanja po Istoku, od Istanbula preko Teherana do Kabula, Avganistana i Indije.
Osvrćući se na ovogodišnje izdanje bARS-a, Željko Milović je istakao da se „ovom večeri malo pomjeraju granice, što inače ‘Barski ljetopis’ i treba da radi, time što se predstavlja poetska zbirka koja je nastala prije tačno 40 godina, što niko do sad nije uradio”.
„Večeras smo se okupili u ‘Dublin pubu‘ što podsjeća na prvu godinu Barskog ljetopisa kada su se književne večeri odigravale u kultnim barskim restoranima i kafanama, a jedna od misija bARS-a upravo jeste podsjećanje na ljude koji su bili bitni u podizanje nivoa kulture u ovom gradu“, kazao je Milović.
Sinoćnje pojavljivanje Slobodana Vučkovića na sceni u Baru, prvo je nakon 1985. godine, a skoro toliko traje i njegovo dobrovoljno odsustvo iz javnog života.
„Kada doboši rata se začuju, muze zaćute. Iz Bara, odnosno Sutomora, otišao sam upravo kada su se neki događaji odvijali pred rat. Nijesam bio zainteresovan da se pojavljujem, da objavljujem, ali bio sam prisutan”, objasnio je Vučković, dodavši da od tada živi u Prčanju.
Vučković je jedan od pionira rok muzike u Crnoj Gori. Počeo je u grupi „Stele” 1966. godine, a tokom srednje škole, pridruživao se podgoričkoj grupi „Jeloustons”, kasnije u „Makadamu”. Sedamdesetih godina postaje član „Titogradske rock selekcije”, prvog super benda Crne Gore, sastavljenog po uzoru na „Allman Brothers Band”.
„Možda smo se tri puta pojavili svi zajedno, u toj najvećoj formi od devet članova. Najviše smo svirali u toj nekoj skraćenoj verziji, nas četvorica, jer je to tako bilo jednostavnije”, objasnio je Vučković.
Knjiga „Hram zlatnog lotosa“ napisana je 1982. godine nakon završetka njegove karijere na brodovima „Prekookeanske plovidbe“ koja je inače i imala presudan značaj na početak Vučkovićevog pisanja poezije.
„Došao je po svoje taj nerv u meni za promatranje i gledanje svijeta, posmatranje ljudi i pojava. I to se nekako vratilo, poslije određenih mjeseci i godina, kroz poeziju. U knjizi su opisani stvarni događaji, opažaji, ličnosti koje sam srijetao na putovanjima”, rekao je Vučković, jedan od osnivača Književnog kluba u Baru.
Milović je čitao Vučkoviće stihove iz knjige, a u par navrata publika je bila u prilici da čuje i samog Vučkovića koji je ,svirajući gitaru, otpjevao pjesme „Liza sa Mauricijusa“ i „Most na Seni“.
Posebno značajan segment u Vučkovićevom životu bila su studijska putovanja tada dugokosog i bradatog hipika po Istoku.
„Jedno jutro sam se probudio i odlučio da se vratim doma. Jedan dio mog života je trebalo da ostane tamo, u Indiji, gdje je početak svijeta i gdje se sve završava. Tamo je nastala prva riječ ‘Om’, koja znači sve i ništa, početak i kraj, na sanskritu je ona neprevodiva. Otišao sam u budistički hram, potom iznajmio čun, odvezao se na sredinu rijeke Gang, ošišao se, i pustio kosu sa cvijetnim ornamentom da otplovi niz vodu”, istakao je Vučković.
Vučković je nastavio da se bavi proučavanjem istočnjačkih filozofija, kulture, meditacije, da prevodi i publikuje budističke Osho glasnike i knjige.
„Indijska filozofija je inače neuhvatljiva, ne može se nikako objediniti. Ja sam prvo studirao dva toma indijske filozofije i nešto naučio, ali mi je praktični dio – putovanja i druženja sa monasima indijskim – pojasnio druge stvari. To što sam tamo shvatio i naučio je zapravo da čovjek treba da život proživi spoznajom, da mu život ne prođe tek tako, kao rijeka bez povratka, da nešto od života naučimo i da taj nauk spojimo u neki evolutivni značaj”, kazao je Vukčević, dodavši da je u Indiji naučio tehnike meditacije i jogu, koje i danas praktikuje.