Hrvatsko narodno kazalište Zagreb i teatar „Erato“ Zagreb: “Kad svijeće dogore”

Hrvatsko narodno kazalište Zagreb i teatar „Erato“ Zagreb

Sándor Márai-Christopher Hampton

“Kad svijeće dogore”

režija: Branko Ivanda

prevod: Veronika Kordić

scenografija: Andrea Lipaj

kostimografija: Slavica Šnur

svjetlo: Milan Kovačević

video i zvuk: Alfred Kolombo, Mario Romulić, Tomislav Gučić

Igraju: Siniša Popović, Goran Grgić, Zrinka Cvitešić/Iva Mihalić

O predstavi:

Dvojica prijatelja nalaze se nakon trideset godina i svojevrsnim verbalnim sukobom suočavaju se s dugo skrivanom tajnom njihovog odnosa. Šta ih je razdvojilo  i šta ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovo rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu realnost? Koja je uloga muzike u njihovim životima, naročito Šopena? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću  svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću, dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirenja. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.

A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspirisan, Ivanda slijedi Máraiev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i fizičkih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojem svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Máraievog de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti pozorišne riječi.

Riječ reditelja:

“Dok se bauk masovne zaraze i straha od bolnog umiranja širi zemaljskom kuglom, Márai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontradiktornih moralnih stavova. Ako je smrt zadana i neizbježna, onda postaju dominantna pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri i kao kruna: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Máraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini je za sve nas pomalo zaboravljena kategorija.”

Branko Ivanda

O reditelju:

Branko Ivanda rođen je 1941. godine u Splitu, a komparativnu književnost i filozofiju apsolvirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te diplomirao filmsku i pozorišnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Profesionalnu filmsku karijeru započeo je 1967. kao scenarista filma Iluzija,  a od tada je kao scenarista i/ili reditelj učestvovao u tridesetak filmskih projekata. Prvi rediteljski radio bio je film Gravitacija ili fantastična Mladost činovnika Borisa Horvata  iz 1968. Snimio je nekoliko televizijskih serija i filmova, režirao dokumentarne i reklamne filmove, direktne televizijske prenose operskih i dramskih predstava, koncerata klasične i jazz muzike i učestvovao kao autor stručnih filmskih priloga u specijalnim televizijskim emisijama o filmu. Od 1980. bio je redovni profesor filmske I televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od 1985. do 1990. predavao je režiju na University of California u Los Anđelesu. Dobitnik je nekoliko domaćih i inostranih nagrada na filmskim festivalima.