Roman „Pod oba sunca” autora Ognjena Spahića koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu, predstavljen je sinoć ispred Dvorca kralja Nikole u okviru književnog programa Barskog ljetopisa. Iako je objavljen krajem prošle godine, ovo je bila prva promocija romana „Pod oba sunca“ u Crnoj Gori.
Izvor: Danilo Dado Pavlović
„U pitanju je novela koja je ispričana u četiri personalna medija, plus jedan pripovjedač koji je diskretan, ali itekako važan za ovo djelo. Priča aktuelnizuje bolne ’90. godine, dubrovačko ratište, logor Morinj, odlaganje kažnjavanja za zlodjela koja su tamo počinjena, a u isto vrijeme priča i dvije porodične drame, i to dvije porodice koje su svedene, jer nemaju djecu. Bavi se i nostalgijom, krivicom, nesređenim odnosima“, ispričala je na početku promocije o romanu moderatorka Dragana Erjavšek.
U Spahićevom romanu moderatorka je prepoznala jak osjećaj za državu Jugoslaviju i zajedništvo, a to je prikazano kroz lik svetioničara Branimira Lončara. Jedan od pojmova koji se pojavljuje, kako je kazala je- stid zbog toga što se desilo.
„Ljudi treba da pročitaju knjigu pa da svako sam sa sobom donese taj sud. Suštinski, sve što sam želio da kažem o tome je između tih korica na 120 strana. Lako je to počitati, iako nije bilo lako napisati. Fokus je na čovjeku kojeg sam upoznao kao paradigmu još ‘91. godine. To je čovjek koji je bio na razmeđu ideja, čovjek koji je prisustvovao smrti države koja je bila sve što on jeste. Konsekvence se uvijek događaju prvo i osnovno na nivou porodice. To je i bio moj fokus. Ono što se dalje dešavalo, a to je morinjski logor koji je još uvijek tabu tema, u romanu ‘Pod oba sunca’ prikazan je strogo faktografski. Sva imena koja se tu pominju su realna, svi događaji su napisani oslanjajući se na sudske spise koji su bili aktuelni do prije nekoliko godina. Moj pokušaj nije istjerivanje bilo kakve pravde, nije bilo kakva poruka koja bi mogla donijeti korist ili sud, pomak na nivou javnog mjenja. Jednostavno je neka vrsta muke, potisnutog sarkazma koji osjećam u odnosu na to doba kad sam imao 13 godina i svojim očima gledao sve što se dešava. Moja porodica je u to vrijeme krijumčarila VHS kasete iz Dubrovnika kako bi komšiluku pokazala da Dubrovčani na Stradunu ne pale automobilske gume, nego da na njih lete projektili koji ispaljuju crnogorski građani “, ispričao je Spahić.
Izvor: Danilo Dado Pavlović
Autor je objasnio da mu je pri stvaranju najbitniji jezik.
“Jezik je jedan mali kosmos u životu u kojem ne pravim kompromise. Trudim se da svaki pretpostavljeni lik govori onako kako bi govorio i u realnosti. Dok sam počinjao da se bavim tim poslom, ono što mi je bilo najveće uzbuđenje je činjenica da kad stavim tačku nakon jedne rečenice u namjeri da nastavim ne znam šta će jezik da predstavi u narednim pasusima. To je najvažnija vrsta uzbuđenja koja me vodi do današnjeg dana i na taj način pristupam svakom tekstu kojem se posvetim”, istakao je Spahić.
Iako je u fokusu patrijahat, žene u njegovom romanu su jake.
„Jednostavno priželjkujem takve žene, žene koje su spremne čak i na fizički obračun, i konačno rješenje. U romanu se to desilo spontano. U suštini su to dva ista para, jedina razlika je jezik kojim se njihovi problemi ekspliciraju i izvode na površinu priče i života. Suštinska razlika ne postoji. Bez obzira na poslove kojima se bave, njihov odnos prema ženi je isti, i drago mi je što sam uspio da zagrebem kompleksnost koja ta vrsta odnosa donosi”, zaključio je Spahić i otkrio da već piše novu knjigu.
Već večeras, jedna od najperspektivnijih crnogorskih sopranistkinja Emilija Minić, uz klavirsku pratnju Jelene Polović Siljeg održaće koncert na Barskom ljetopisu. Program ispred Dvorca kralja Nikole počinje u 21 sat.